Balada o svemu
Nekada smo igrali tu bolesnu igru
grizli, rezali, mlatili i davili
jedno drugo,
čemu tek danas vidim
smisao,
pred očima mi leprša
kao donji veš na štriku.
Sa kakvom slašću smo,
naknadno,
jedno drugom lizali rane
i sanjali trenutak
kada ćemo si zariti zube
u ušećereno srce na štapiću.
Takav fellatio bi tek
bio uvertira
u bjesomučno vođenje ljubavi,
jebanje
u zdrav mozak
tretiran drogom i alkoholom,
u očajničkom pokušaju
da nađemo taj
surogat za život.
I nije bilo važno
što sam te zapravo mrzio
i što me nisi podnosila.
Bili smo sebi sve.
Tekst objavljen 22. Nov. 2007. u 21:09 u kategoriji Litersatura. Komentare možeš pratiti i preko RSS 2.0 'feed'-a. Možeš ostaviti komentar ovdje ili 'trackback' na svojoj stranici.
November 23rd, 2007 at 3:27
A jedno drugom nista?
November 23rd, 2007 at 10:08
…u bolestan mozak. zato.
November 23rd, 2007 at 14:40
Himna medjuovisnosti.
November 26th, 2007 at 12:06
Meni ovo sve al nije balada!
November 26th, 2007 at 17:44
Historija nam pjeva o tuznim ”ljubavima”. O sretnim ”ljubavima” se uvijek mudro cutalo. Fuzija najrazlicitijih osjecanja, vezanih za srecu ili tugu, nekada nas navede da pomislimo kako volimo. Otuda navodni znaci. Za mene je prava ljubav jedino ona koja samu sebe slavi… Zato je ni ja nikada ne spominjem, nego eto, pisem vam ovdje sve neke crnjake i perverzije.
November 26th, 2007 at 17:57
Onda je moje poimanje pervezije perverzno
“Za mene je prava ljubav jedino ona koja samu sebe slavi”.
Slažem.