Umijeće tersanja

Amanet

Već u sedamnaestoj je počela prodorno plave oči isticati debelim nanosima surme, a duge, valovite kose bi uklanjala sa lica, uplitavši ih tako da se bogato rasipaju preko ramena. Odnekud je, iako je nisu školovali, zarana naučila i čitati i pisati, pa je otac, kome to ne bi pravo, još u osamnaestoj posla svojoj materi, u drugi grad. Smatrao je, mislim, da će strogi očuh njegovu jedinicu prije sačuvati da ne proašikuje sa nekim ko ne bi bio po njegovu ukusu, makar dok je ne udaju. U njihovu kuću se dolazilo, a cura je oduvijek bila vatrene naravi i poprilično svojeglava. Možda bi se zagledala u nekog ko joj ne bi priličio, ni po rodu ni po imutku, a šta bi onda? Mlada Nadija je dobro znala kako oca i majku može svrnuti po svome, a to je učesto i koristila.

Obećali su je imućnom trgovcu iz Banja Luke. Nestrpljiv da je što prije dovede sebi, dao je pisati ljubavna pisma koja su joj trebala zagrijati srce i saletiti je da što prije dođe njemu. Međutim, cura je odugovlačila, izgovarajući se nekad naninom bolesti, nekad svojom mladošću, zahtijevajući sve neobičnije dokaze trgovčeve ljubavi. Možda je razmišljala i o mladom kadiji iz daleka, koji joj se slučajno zadio za oko kad je došao posjetiti njenog dedu. Doduše, imala se u šta i zagledati. Mladi kadija je, kažu, pored položaja i mladosti, imao i blagu narav i čvrst iman, sve u licu i tijelu zbog kog bi cure uzdisale kad bi ga spazile kako prolazi čaršijom. Istovremeno, Banjalučanin je svoje darove i pisma slao sve češće, dok sa zadnjim nije poslao i svile, nek’ ona sašije vjenčane haljine, on više neće čekati već šalje po nju. I vakat je.

Sašila je kostim, kažu, i namjesto budućem mužu, napisala pismo mladom kadiji. Rekla mu je da je obećana i da se udaje za drugog, ali ako je on voli, doći će po nju da je uzme sa sobom. I kadija je došao. A ona je znala da će doći, jer je prije toga priredila okolnosti.
¨Bibo dušo, diko, kadija kad dođe, pusti ga gore, meni.¨- umiljavala se, ili je naredila staroj ženi koja je trebala naći joj se pri ruci da se spremi pred udaju - ¨I, da si živa, ne daj nikom proći poslije njega, ma ko da bio, ma šta htio. I ne dolazi da smetaš.¨
Možda je i nečim podmitila ili ucijenila sirotu ženu, ko zna.
Tako se i udala.

Kadija je volio. Baš. Svaki dan, prvog časka kad bi mogao, brzim korakom je napuštao svoju mešćemu, prelazio čaršiju i žurio svojoj dragoj. Ljudi su ga jesu poštovali, na njegovu očitu slabost prema ženi bi se uglavnom dobrohotno smiješili, ali su ipak povremeno znali ogovoriti kadijin običaj da za svoju hanumu sam bira i najljepšu haljinku, i savatli grivne i ponajbolji jag. Našlo se i žena koje su ga žalile zbog tog, ističući da se baš i ne vidi da i Nadija-hanuma tako voli i poštuje svog čojka. Zamisli samo, u taj vakat, kad je svaka poštena muslimanka bila pokrivena, jal’ svojom voljom jal’ nametnutom, ona je, bogati, nosila kostime. I mjesto bezli jemenije, kosu bi pokrij šeširom. A kadijina žena. No, ne treba duše griješiti, povremeno se znala, doduše prije kad je ona tako htjela, pokrit kako Bog zapovijeda, al’ tako da je kadija vazda govorio da treba samo pogledat okolo i najljepše pokrivena glava mora bit glava njegove golubice.

Pričali su za nju poneki, istina šapatom, da ima nečeg magijskog u sebi. A i jest Ibro hodža, sihirbaz govorilo se, utjecao njoj. Ne znam kako, al’ svi letimo da joj radimo i činimo, k’o da nas je opsihirala…haman zbunjeno bi potom znali komentarisati i ostaviti insanu da sam izvlači zaključke. Istina, znala je i stvari i ljude okrenuti kako je htjela, i bivalo je po njenom, kad i ako je to tako zamislila. Ona je bila kadinica i dunjaluk još nije izrodio insana koji bi se prema njoj ponio ili je nazvao drugačije. Jedino je njen muž, rekli su, ikad, oslovio imenom a da bi odgovorila.

Bila je žestoke naravi, kažu. Nije se jednom znalo desiti da kadijini gosti iz kakve druge čaršije kasno stignu i neimadnu gdje konačit. Kadinica je kuću zaključala i čista obraza puštala da ljudi obleću okolo, bez da joj na pamet padne da im otvori. Kasno se ne dolazi.
Ne dolazi se ni popodne. Tad ona hoće malo prileć’, taman prije neg’ što kadija dođe. Ostavila bi, rekla je jednom, i pašu ako treba, nek’ sam sjedi, al’ to je njen adet i ona ga ne mijenjala. I nisu jednom zbunjene žene ostale same sjedit’ na verandi, ako li je njoj bilo vrijeme i ćejf da se povuče. Al’ se ne nađe niko hrabar da na nju kadiji ijednu riječ kaže.

Dal’ je tad u šeher došao neko važan, ja ne znam, ali pozvaše ih na neku svečanu večeru baš na onaj dan kad joj je dijete umrlo. Kad je, uređena kao hurija, stala pred kadiju, muž je samo pogledao i zaplakao, čestitavši joj na čvrstoći vjere. Tvoja je vjera jača od moje, rekao je, ti si mirno prihvatila Allahovo određenje, veća si od mene, moja Nadijo. I tako je Nadija sama, dotjerana i naizgled mirna, otišla na sijelo, a kadija je ostao da plače nad mrtvim djetetom. Jest baš, čvrste je vjere ona bila - nije plakala ni tugovala ni za kadijom, kad je i on preselio na ahiret. Ništa se za nju nije promijenilo, po svojoj volji, ona je bila i ostala kadin’ca.
Skoro nevjerovatno, ali i oni koje je možda povrijedila znaju reći kako je bila izuzetna žena. Pametna žena. Znala se umiliti, kažu, u šejtana se pretvoriti, ako je to bilo potrebno da bude po njenom. Znala je biti opaka. Zla, ako mora. Jer, zar nije zlo biti spreman koristiti druge zarad svojih želja? Nisu je uhvatili pri tom i nikad nije, tako je jednom rekla, preletila jezikom pa izgovorila nešto što nije htjela ili namjeravala. Tako je i bilo, samo su je jednom čuli da je izgubila kontrolu nad sobom; siktala je tad, kažu, klela i proklinjala toliko i tako da je žena koja je dolazila da joj pripomogne pobjegla u drugi kraj kuće i zaključala se, u strahu.

Onog dana kad joj se rodila unuka, po kućama svakoga kog je u gradu znala razaslala je tepsije slatkih jemeka. A i moglo joj se, hurmašice, kadaif i baklavu su već sedmicu prije počele praviti žene iz mahale, željne da joj učine i ugode. Pričale su one kako je i Bog htio obradovati kadinicu, odredivši da se dijete rodi na njen rođendan. Taj dan kad je njena unuka došla iz bolnice, prinijeli su kadinici da proba onu baklavu što se ostavila za poslugu gostiju koji će doći na slatku i darivati dijete. Sve i da jest ta baklava bila najbolja, njoj se nešto nije svidjela. ¨Nije dovoljno jaka, nije prava.¨ - presjekla je zahvale i pohvale ostalih, hitro ustala sa mindera, zgrabila tepsiju koja je stajala na stolu i zafrljačila je kroz prozor.

Dijete je učila da je zove lijepom majkom. Bila je lijepa, i tad. Međutim, unuče nije mijenjalo nekako stečen nauk da je zove nene, ma koliko je i mati i otac, k’o i svi, učili da ugodi kadinici. I svaki put kad bi je dijete zovnulo nenom, Nadija bi samo uzvinula lijevu obrvu i mirno ponovila ispravan naziv : ¨lijepa majka¨. Nene, protepalo bi, obično, nakon toga dijete, neuznemireno. Kadinica je prva popustila. Jedne prilike, kad je pozivala dijete da joj dođe u krilo, zazvala je djevojčicu : ¨Hodi svojoj lijepoj majki¨.
A curica je, iako uširenih okica, ipak čekala da još jednom, sama, tečno izgovori ono svoje ¨nene¨, i tek nakon toga se uzverala uz njeno koljeno. E tad se kadin’ca veselo nasmijala, pljesnula rukama i uzviknula ¨mala kadinčica¨. Od tog dana je unuku vodila svud sa sobom, koristeći svaku priliku kad bi ostale nasamo da djetetu u ručice da cigaretu na dugom čibuku i pokoji srk kafe. I da joj priča, dugo, ozbiljno… k’o sebi ravnoj.

Umrla je kad su djevojčici bile nepune tri godine. Po nečijim običajima, valjda savjetu žene koja je uz kadinicu bila čitavog života, na vrh ormara u sobi u kojoj je preselila su ostavili čašu vode. Da li da joj duša koja još uvijek, do četrestine, obitava u kući može utažit žeđ, ili da ta voda posluži kao sunđer koji će upiti dah i životnu energiju umrle, ne znam. Nije se saznalo ni šta se valja uraditi sa tom vodom po isteku tog roka, jer je mala kadinčica, četiri dana prije, iskoristila priliku kad niko ne gleda, i uz velike basamake se popela do kadincine sobe. Onda je, ne zna se kako, tako malešna, dogurala stolicu do ormara. Uz stolicu, pa na izbočinu ormara, nejasno zbog čega ali polako se pomicala do mjesta sa kog je prstićima mogla dosegnuti do one, nenetove, čaše, dok je nije zgrabila nesigurnim ručicama i popila naiskap. Upravo u taj čas je u sobu ušla žena koja je čuvala, i kad je vidjela šta je dijete uradilo sa vodom, praznovjerno je, glasno, vrisnula. Biće da je taj vrisak prestrašio malu djevojčicu, jer je ispustila čašu na pod da se razbije, pa se nije mogla ponovo napuniti i ostaviti gdje je stajala, kao da ništa nije bilo.

Pitam se da li mi je zamjerila što sam popila njenu vodu. Ima smisla, ako je ta voda trebala da utaži žeđ njenoj nesmirenoj duši dok još uvijek obitava u prostoriji u kojoj je izdahla. Ali šta ako je ta voda trebala da upije njenu životnu energiju, njen mudraluk i fitneluk? Ne znam da li griješim što se ponekad zapitam šta li mi je još, pored djelića arapske krvi, ostavila u amanet. I ne vjerujem da je u meni sakupljeno išta od svih onih njenih besjeda, čiji sadržaj nije ostao, nije mogao ostati upamćen u mojoj svijesti.

Neki kažu da ličim na nju, neki opet da sam ista ona. A ja nikad ne znam da li mi je to kompliment. Smiješno, koliko sam mogla vidjeti sa par fotografija, izgledom joj nisam ama ni do koljena. Moguće je jedino da sam svoju povremenu muhanatost i svojeglavost naslijedila od nje. Ne, najzlokobnije u tom proročanstvu na osnovu sličnosti mi je što povremeno pomislim da ona nije, uistinu, voljela ikoga. Možda griješim, ali nisam sigurna čak ni da li su voljeli nju. Čovjek mora biti opušten da bi mogao osjetiti da voli i daje voljen, a kako ćeš biti opušten ako ti je svaka riječ odmjerena i svjesno izrečena? Bivalo joj je sve onako kako je zamislila, i to jeste primamljiva ideja, ali ne znam da li se može reći da je to bio život, a ne plan. Kakav je život koji sam biraš?
Znam se zapitati šta bi ona rekla kad bi saslušala moje izbore, kad bi kojim slučajem vidjela šta sam uradila i šta me je sljedovalo zbog toga. Sve i kad bi uzvinula obrvama i nestrpljivo coknula jezikom, ili kad bi se još jednom nasmiješila, pljesnula rukama namjesto zagrljaja i ponovno izrekla dvojnu pohvalu ¨mala kadinčica¨, šta bi to meni značilo? Znam se zapitati je li se ikad pokajala što nije sebi dozvolila da voli dovoljno da dopusti da eto, i ne mora biti po njenom. Da li bi se ikad pokajala zbog toga.
I, ponekad, pitam se šta ako i ja budem kao ona.

Objavio/la: Cagliostro, 12. Nov. 2007. u 16:27 | Nesvrstano | 4 komentara |