Umijeće tersanja

Zapadni grijeh

Dobro. Izgnani smo iz raja i lišeni milosti. Čije, ne moram ti objašnjavati, naći će se već dušebrižnici da te prosvijetle i unesreće, palacanjem svojih jezika što se račvaju na licemjerje i osudu. Nije važno, podvući ćeš žutu crtu, bliznicu i uporednicu onoj grimiznoj, što se već odavno žari podvučena za nama. A jednom se povučena žuta crta, kažu, samo slijedi, i nikada ne prelazi.

Ugasi svjetlo u predobro znanom, studenom prostoru što si ga do sada zvala svojim životom, oprosti se, bezglasnim poljupcem, sa onima koje ostavljaš za sobom, zakračunaj bravu na vratima teškim katancem zagubljenih sjećanja, okreni se od svijeta i kroči prema meni. Zakorači bosim tabanima po čavlima dugim devet palaca i kucanim devet godina. Toliko, naime, ljubavi treba da dozre i da se porodi. I da, znam da boli. Znam po sebi, da prvih je sedam hiljada koraka uvijek najteže. Nakon toga bol rastoče crvi ataraksije i ona ustupa mjesto blaženoj ravnodušnosti.

I ne brini, jer sve do tada i mnogo svitanja nakon toga, s tobom ću koračati ja. Ruka u ruci… znaš već. Priđi mi, dok čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja jantarno žmirka treperenjem moga srca. Priđi mi, otkravi me vrelim dahom sa usana svojih i pruži mi ruku.

Stani.

Sa svoje ruke, na čijem dlanu nosiš ispisanu moju sudbinu, moraš saprati kajanje i bijes, agoniju i sumnju… sve. Sve osim grijeha; da barem u tome budemo čisti. Jer, samo se zbog takvog grijeha i vrijedi odreći ovoga čega se mi upravo odričemo.

Stoga se nećemo kajati, jer koliko god suzama natapali jalovu zemlju pod nogama, iz nje neće izniknuti cvijet oprosta. Kajanje je za slabe, za one koji ne smiju sudbini prkosno pogledati u oči, niti su, pak, u stanju oboriti pogled i pomiriti se sa njom. Nećemo se prepustiti ni bijesu, koliko god privlačno izgledalo uzvratiti udarac i prekrižiti svijet onda kada on prekriži tebe. Bijes je za slijepe, za one koji ne vide cilja, pa bi sav svoj otrov i jed istresli koliko sada, utopivši u njemu i sebe i druge.

Agoniju i sumnju ne bih, hvala, s njima smo živjeli do sada, a mučno je s takvim gostima dijeliti postelju i dušu. Njih ćemo prepustiti neodlučnima, onima koji se ne usuđuju pustiti da im ono što imaju iscuri kroz prste, kako bi, slobodnih ruku, posegnuli za onim što žele.

Mi ćemo biti slobodni. Slobodni od kajanja, slobodni od bijesa, slobodni da isprepletemo prste u mraku, i sa njima naše udove, duše i misli, i da ih ne rasplićemo sve do samrtnog hropca. Slobodni da život provedemo stiješnjeni, priljubljeni, srasli jedno uz drugo, taman da se između nas ne može smjestiti ni kap rose, ni trun prašine, ni zrno pijeska, ni sjeme zaborava. Slobodni da se predamo ljubavi, slobodni da volimo, da zarijemo zube jedno u drugo i da se, poput jabuka, izgrizemo do okrajaka požude i strasti. A potom, u slast, prožderemo i njih. U mrvi vremena između sada i vječnosti, ispisat ćemo, slutim, knjige i knjige sladostrašća.

Ti ćeš, za mene, proplesati noć. I onu slijedeću. I onu što dođe nakon nje, a moj će se svijet okretati oko tebe.

Bit ćemo jedno drugome Zapadni grijeh. Odreći ćemo se Sunca i svoje vrijeme mjeriti mjesečevim mijenama. Šivat ćemo noći jednu na drugu i našoj ljubavi istkati prekrivač od zvijezda. Uplest ću ti vjetrove u kosu da urlikanjem najavljuju i slave dolazak tvoje ljepote i moje nerazboritosti. Podastrijet ću pod tvoje noge ovo malo taštine da ne bi ukaljala stopala dok gaziš lokvama ljudske kvarnosti. Hvatat ću ti dah dok budeš spavala i njime rositi okna, crtajući po staklima našu sreću, da te, uz svježe kifle i kafu s mlijekom, sačeka kad se probudiš.

Neću ti dati da se osvrneš, nikada, niti ćeš ti isto dopustiti meni. Umjesto toga, ostat ćemo očiju čvrsto prikovanih jedno za drugo. Bez imalo oklijevanja. Bez kajanja. Bez bijesa. Bez sumnje. Samo ljubav.

Zbog te ljubavi, ja čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja usplahireno pulsira skupa s mojim srcem. Duboko u sebi, međutim, potpuno sam miran. I posve siguran. Nije me strah, nimalo. Jer, znam da, odrekavši se svega, u tvojim očima nalazim sve što mi treba i što bi mi ikada moglo trebati.

Iskupljenje.

Objavio/la: MoodSwingeR, 6. Nov. 2007. u 7:08 | Introskopija | 12 komentara |