Zapadni grijeh
Dobro. Izgnani smo iz raja i lišeni milosti. Čije, ne moram ti objašnjavati, naći će se već dušebrižnici da te prosvijetle i unesreće, palacanjem svojih jezika što se račvaju na licemjerje i osudu. Nije važno, podvući ćeš žutu crtu, bliznicu i uporednicu onoj grimiznoj, što se već odavno žari podvučena za nama. A jednom se povučena žuta crta, kažu, samo slijedi, i nikada ne prelazi.
Ugasi svjetlo u predobro znanom, studenom prostoru što si ga do sada zvala svojim životom, oprosti se, bezglasnim poljupcem, sa onima koje ostavljaš za sobom, zakračunaj bravu na vratima teškim katancem zagubljenih sjećanja, okreni se od svijeta i kroči prema meni. Zakorači bosim tabanima po čavlima dugim devet palaca i kucanim devet godina. Toliko, naime, ljubavi treba da dozre i da se porodi. I da, znam da boli. Znam po sebi, da prvih je sedam hiljada koraka uvijek najteže. Nakon toga bol rastoče crvi ataraksije i ona ustupa mjesto blaženoj ravnodušnosti.
I ne brini, jer sve do tada i mnogo svitanja nakon toga, s tobom ću koračati ja. Ruka u ruci… znaš već. Priđi mi, dok čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja jantarno žmirka treperenjem moga srca. Priđi mi, otkravi me vrelim dahom sa usana svojih i pruži mi ruku.
Stani.
