Umijeće tersanja

Djeca svijeća

Činilo se da, s prvim lijepim vremenom, izbijaju iz lijeha u podnožju Velikog parka, baš kao da ih je tamo prethodne jeseni posadila i ostavila neka nevidljiva ruka. Za prvomajskih uranaka i školskih izleta, mileći ka Vrelu Bosne, prolazili smo pored njihovih bezbrojnih grozdova u Aleji. Psovali smo ih onda kada bi, poput sjena rascvalih lipovih krošnji, prekrili i zauzeli sve neoštećene klupe na Wilsonovom, tjerajući nas da se, prislonjeni uz stabla, ljubimo stojeći.

Djeca cvijeća - zvali su sami sebe, naivno i lirički. Hašišari, zvali smo ih mi, prezrivo i mahalski. Nevješto su prstima prebirali po žicama svojih jeftinih čeških gitara pokušavajući opjevati kalifornijske snove, nudeći svijetu ljubav kao smisao i mir kao rješenje. Pogledi su im bludjeli ravno kroz nas, u potrazi za postojanjem u kom sreća jednoga dana doista nalazi svoj dom. Raspletenim kosama i bosim stopalima pokušavali su, po zraku i po pijesku, pisati manifest o istinskoj ljudskoj slobodi.

Oni su voljeli čitav svijet. A mi, mi nimalo nismo voljeli njih.

Naprotiv, doživljavali smo ih kao što se doživljavaju prosjaci i maloumnici, iritantni balast koji se trpi i podnosi, sve dok ti se ne ispriječi na putu ili ti se ne obrati, dajući ti time dozvolu da na njemu iskališ svoje frustracije i svoj nakupljeni bijes. Čak i u prolazu, postranični pogledi što smo ih, s visoka i preko volje, upravljali ka njima su uvijek bili podrugljivi, a žaoke naših riječi bez iznimke zajedljive i zlobne.

Siromašni imanjem i nižnji mudrošću, ali prebogati snovima, oni su svoje pokore podnosili strpljivo i sa prvim slijedećim sutonom opet pjevali o ljubavi. Njihove zablude mi nismo dijelili, njihove snove nismo željeli razumjeti, a njihovu nadu nismo imali… Ona nam, zapravno, nije ni trebala. Mi smo, naime, znali bolje - za razliku od njih, znali smo pravo stanje stvari.

Samo nam je ljubav potrebna, pjevali su oni. Potrebna ti je samo lova, izrugivali smo se mi.

Stvarnost ćemo promijeniti tako što ćemo je učiniti ljepšom i boljom, maštali su oni. Stvarnost će promijeniti nas, tako što će od nas načiniti ružnije i lošije ljude, spuštali smo im mi.

Mir može okončati rat, sanjarili su oni. Samo rat može nametnuti mir, odjekivale su detonacije naše nemilosrdne logike.

Da… mi smo doista znali bolje. Znali smo da se tajna postojanja ne krije u redoslijedu akorada i treperenju žica, da se ljudska savjest ne da olako oprati, a ćud ispeglati, poput izblijedjelih traperica, da se pregršt lijepih želja očas rasprši pred naletom vihora obijesti i pohlepe. Znali smo da se ne vrijedi zaludu truditi i traćiti svoj život na gluposti kao što su neostvarive i nedodirljive iluzije i da, umjesto toga, treba živjeti.

I mi smo živjeli, sa svojim jednodnevnim ambicijama, svojim malenim pakostima, sitnim šićarima i zrncima radosti, zadovoljni time što nas život ne može toliko razočarati koliko mi možemo malo od njega očekivati, baš štoga što znamo kako otkucava njegov hrđavi mehanizam u krvavoj i ljigavoj mu nutrini. I svaki puta kada bi nas sudbina kurvanjski odvalila po plećima, mi bismo se, ošamućeni, otresali po ramenima, zadovoljno primijećujući kako smo, eto, opet preživjeli, jer smo i na ovaj udarac bili spremni.

Umjesto da beskorisno sanjarimo i propovijedamo ljubav, mi smo naučili da se nosimo sa životom tako što smo sve njegove ćudljive hirove prihvatili kao neminovnost. Usvojili smo da je rat ljudskom rodu svojstven kao i meso sa roštilja, pustili smo sujetu i mržnju u svoje društvo i dopustili im da nas uzmu pod svoje okrilje, bijedi i patnji redovito dajemo danak, jer su nas odavno zastrašile i potčinile svojom snagom i moći… Bili smo mudri jer smo znali koliko malo toga možemo promijeniti, a koliko puno toga moramo bespogovorno trpiti.

Da, doista smo znali bolje, a danas, čini mi se, znamo najbolje. Umjetnost preživljavanja smo doveli do savršenstva, samo smo, u svemu tome, postali manje ljudi nego što smo to bili kada smo kročili u ovaj život. Ratovi nam više ne smetaju, niti nam se protiv njih diže glas, mizerija nam je prihvatljiva utoliko što će danas zakucati na vrata nekom drugom i odvesti ga u carstvo očaja, a nas ostaviti na miru, na sveopće urlikanje i riganje mržnje oko nas rezignirano sliježemo ramenima i pojačavamo muziku, svako u svojim slušalicama, a posvemašnja trulež nam dođe kao fashion accessory i Zeitgiest istodobno.

Danas smo tu gdje jesmo, zato što smo tako odabrali. Pametno i mudro. Realno, za razliku od djece cvijeća.

Njih ionako već odavno nema, po našim parkovima i na našim klupama. Oni su prerasli svoje snove ili su snovi prerasli njih, preobrazivši se u noćne more što su ih, prije svitanja, proždrale ili protjerale s onu stranu razuma. Čudnovata, nikome potrebna omaška socijalne evolucije, nestali su sa naših ulica, baš kao što je i mantra ljubavi iščezla sa naših usana.

Oni rijetki među njima, osamljeni i prezreni, oni koji su preživjeli ne odrekavši se svojih ideala, danas se, ako to požele, mogu smijati nama. U svojoj smo osionosti, naime, tvrdili da znamo bolje i možemo više, a nismo uradili ništa. Svijet nismo ni pokušali promijeniti, a oni su, uprkos svojoj naivnosti, ili upravo zahvaljujući njoj, to ipak uspjeli.

Ratove nismo probali zaustavljati, jer smo znali da se naš glas ionako neće čuti. Njima, pak, nije bilo važno hoće li se njihovi glasovi čuti i hoće li ih iko saslušati i poslušati, bilo im je bitno da urade pravu stvar i, baš zbog toga, ratovi su stali, barem dijelom zbog njih. U dubini duše, oni su morali znati ili osjetiti da se njihovi snovi neće ostvariti, ali ih to nije učinilo manje vrijednim. Oni su sklopili oči, skupili hrabrost, skočili… i stigli do Mjeseca. Mi smo odlučili, otvorenih očiju, čvrsto stajati na zemlji… i ostali tonuti u živo blato historije.

Danas bih volio reći da razumijem i pjesme i snove, i vizije ljubavi i držanje za ruke, volio bih priznati da sam možda bio u krivu, volio bih… ali nemam kome. Mogu samo zapaliti mirišljavu svijeću sjećanja na djecu cvijeća, cvijeća čije je latice vjetar vremena već odavno sparušio i raznio na sve strane.

- U nadi da će jedan gitarski riff, koliko ovih dana, svetom vodicom sjećanja poškropiti preostali dim onemoćalog sarajevoskog hašišarskog duha -

Objavio/la: MoodSwingeR, 2. Nov. 2007. u 6:32 | Introskopija, TERSAONA | 23 komentara |