Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Pokušavam da svoje roza naočale naguram skroz do vrha nosa. Da mi ništa od drugih boja ne prolazi sa strane. Pokušavam da se nasmijem svaki puta kada se jedna te ista stvar ponovi, ali mi ne ide. Tersuluk probija na sve pore. Šišti kao para iz ušiju. Nakostreši svaku dlaku na glavi i onda lagano, kap po kap se penje uz istu. Iz očiju sijeva i topi tanku roskastu plastiku u okvirima naočala. Naime, ježim se od jedne relativno novo-nastale pojave. Pojave turbo-folk trebica i pojave ultra sega-mega faker frajera i svakog popratnog rezultata istih.

Recimo, ne pamtim kada mi je neki od silnih frajera u Sarajevu i široj okolici osmislio nešto romantično. Ne sjećam se kada je pokušao i potrudio se da me osvoji. U glavu mi ne dolazi niti jedan trenutak kada taj isti lafčina i dasa pokušava da te poljubi. Ovih dana, jačina sarajevskih frajera se računa u riječima, ili još češće putem sms poruka. Pri prvim slučajevima, ja sam pokušavala da to shvatim kao uvredu. Onda mi se činilo da ima neke primjese komplimenta, samo ružno formulisanog, nekako životinjskog. Kao kada uzmeš nekakav odnos dvoje ljudi, koji bi nama, generaciji podignutoj na romantičnim filmovima i jeftinim ljubavnim romanima koje smo gutale na moru uz sličice iz žvaka o paru gole dječice, trebao da bude nešto što će ti izazvati leptiriće, što će ti svijet okrenuti naopačke, što će te držati budnom i od čega ćeš danima treperiti. Eh, onda taj odnos fino oguliš od svega onoga što ljude razlikuje od životinja, pospeš hrpom feromona i ostalih hormonalnih kašica, i svedeš recimo na odnos dvije pantere, ili dva majmuna. A sve se to svodi na nekakav životinjski, spolni nagon.

Žene čitaju neke masne, skupe časopise, koje im naravno govore kako da se srede, uljepšaju, kako da maksimalno uživaju i one i njihovi muškarci, i očigledno pokušavaju da stvore sliku zgodnog, pametnog, perspektivnog i apsolutno mačo muškarca. A naši muškarci izgleda se dočepaju istih tih novina, pa gledaju kako da depiliraju prsa, kako da isturpijaju nokte na nogama, kojim kremama da se mažu, dok paradiraju sa svojom bradom od tri dana, raskopčanog gornjeg dugmeta na bijeloj košulji, kose rasčupane kao da se cijelo jato roda tu gnijezdilo cijele prošle zime. Za njima miriše trag u prečniku od sto metara, a glavu im krase najnovije kreacije u vidu sunčanih naočala koje lagano hodaju po granici ženske mode. I kao takvi, smatraju da ih negdje, iza nekog ćoška čeka horda razjarenih žena koje će da ih osvajaju. Jer izgleda, sa novim stoljećem, uloge su se promjenile. Sada se očekuje da žene osvajaju a da se muškarci lickaju…

Vođeni tim pravilom, muškarci, čini se, smatraju da je dovoljno to što postoje, i što su pokazali nekakav interes u tebe. Dakle, što su ti poslali poruku u 3 ujutro, što su ti platili kafu, ili slučajno pridržali vrata. Ponekad se desi kod određenih primjeraka da ti iz čista mira surdukne nemoralnu ponudu, okićenu osmišljenim riječima neke isfrustrirane autorice članka poput “kako uspješno pričati prljavštine u krevetu”. Iako, većina ovih slučajeva se svodi na porukice, iz straha valjda od neizbježnog šamara. Ako izađu vani, ne izađu da bi gledali cure, da bi ponekoj i prišli, da bi neku opoznali. Čekaju da njih neka osvoji. A ako ne osvoji, ide kući, kači svoje krpice na vješalicu do idućeg izlaska, i uz joint, ćizu, teletekst ili playstation čeka novi dan.

Ja lično povlačim paralelu između ovakvog ponašanja i prosjačenja. Prosjačenja recimo ne bi bilo kada ljudi ne bi davali prosjacima pare. Kada ne postoji tržište, onda se ponuda mjenja i adaptira. A kada postoji, onda ponuda sve više i više ofursati, i uzima maha. A ko je tržište za ovakve muškarce?

Tržište za ovakve muškarce, i glavni krivci za lelujanje današnjeg društva ka nagonskoj ljubavi su niko drugi do ove, već spomenute turbo-folk trebice. Nalickane i dotjerane, obučene u modne detalje i krpice koje se sakupljaju po pijacama i prodavnicama diljem grada, i koje se smatraju modom samo u našoj fildžan državi, a prate trendove od prije 6 mjeseci isključivo sa modnih pista gdje luckasti kreatori puštaju mašti na volju. One su te koje ustaju po dva sata ranije da bi u srednju školu ili na fakultet, ili samo na kafu u gradu, došle dotjerane i napirlitane. One su te koje se bacaju u noge muškarcima, i ne prezaju, jer smatraju da će kakvom dobrom udajom ostvariti predispozicije za mirnim i rahat životom bez da se brinu kako da same sebi nešto zarade. Takvim ponašanjem navele su obične posmatrače da pomisle da u ovom gradu fali muškaraca, i onda su napravile jagmu koja se može mjeriti jedino kada u velikom shopping centru nastane sezonsko sniženje robe.

A kada pojedinac poklekne nad ženom koju olako može imati, i koja svaku nadu ulaže u to da će je on finansirati i izdržavati do kraja života, a koja ima ispeglanu i izblajhanu kosu, i french manikuru na svakom prstu uključujući i mali prst na obje noge (koliko li to samo truda iziskuje?), obučena u krpice kojih ti je prosto žao da ih skidaš i koja pada na poruke, i smanjuje trud muškarca na par riječi i pogleda, onda ja tu nemam šta da tražim.

Na kraju krajeva, možda bi mi bilo lakše da se prilagodim novonastaloj situaciji, pa da i ja padam na dvije poruke, ili jednu rečenicu osmišljenim od strane pilećeg mozga za primjenu nad kokošjim, i da udaram neke fantomske recke brinući se o kvantitetu a ne kvalitetu. Možda i bih, da mi narav nije ovako prgava. Da nemam neko svoje ja, i da smatram da bi me neko prvo trebao da cijeni kao živog insana, sa mozgom i dostignućima, a ne samo kao mesnati ukras oko spolnog organa namjenjenog isključivo za vanjsku komunikaciju sa potražiocima istog. Ali bih ipak rađe da se popenjem na kartonsku kutiju, i jasno i glasno održim govor. Govor o tradiciji, o lovcima, o lovinama, o smiješnim prvim poljupcima, o leptirićima, o nesanici, o gubitku apetita… i da svu ovu dječicu što kvare moju romantičnu ne-tako-staru-starost povaljam setom nevidljivih šamarčina… Jer… nekako vjerujem da su stvari bile ljepše izražene u vremenskoj jedinici onih para.

Autor: Strippy.