Prvi poljubac davno zaboravljen…
Pokušavam da svoje roza naočale naguram skroz do vrha nosa. Da mi ništa od drugih boja ne prolazi sa strane. Pokušavam da se nasmijem svaki puta kada se jedna te ista stvar ponovi, ali mi ne ide. Tersuluk probija na sve pore. Šišti kao para iz ušiju. Nakostreši svaku dlaku na glavi i onda lagano, kap po kap se penje uz istu. Iz očiju sijeva i topi tanku roskastu plastiku u okvirima naočala. Naime, ježim se od jedne relativno novo-nastale pojave. Pojave turbo-folk trebica i pojave ultra sega-mega faker frajera i svakog popratnog rezultata istih.
Recimo, ne pamtim kada mi je neki od silnih frajera u Sarajevu i široj okolici osmislio nešto romantično. Ne sjećam se kada je pokušao i potrudio se da me osvoji. U glavu mi ne dolazi niti jedan trenutak kada taj isti lafčina i dasa pokušava da te poljubi. Ovih dana, jačina sarajevskih frajera se računa u riječima, ili još češće putem sms poruka. Pri prvim slučajevima, ja sam pokušavala da to shvatim kao uvredu. Onda mi se činilo da ima neke primjese komplimenta, samo ružno formulisanog, nekako životinjskog. Kao kada uzmeš nekakav odnos dvoje ljudi, koji bi nama, generaciji podignutoj na romantičnim filmovima i jeftinim ljubavnim romanima koje smo gutale na moru uz sličice iz žvaka o paru gole dječice, trebao da bude nešto što će ti izazvati leptiriće, što će ti svijet okrenuti naopačke, što će te držati budnom i od čega ćeš danima treperiti. Eh, onda taj odnos fino oguliš od svega onoga što ljude razlikuje od životinja, pospeš hrpom feromona i ostalih hormonalnih kašica, i svedeš recimo na odnos dvije pantere, ili dva majmuna. A sve se to svodi na nekakav životinjski, spolni nagon.
