Umijeće tersanja

Kletva profesorske dječice…

Kada neko kaže “profesor” nekako su ti usta puna, ovo slovo R na kraju pustiš da odzvanja barem još koju minutu, što u ušima slušaoca što u ušima sebe same. Gordo zvuči, nekako stranjski, kao i na njemačkom, tako i na francuskom, pa i na engleskom. A kada kažeš…prosvjetni radnik… ta me fraza uvijek podsjeti na jedan skeč Nadrealista, gdje se prosvjetni radnici nalaze na samom dnu, ispod penzionera i rudara. I onda me uhvati tuga. Provuče mi se dušom tuga kao što mi smrad memle i mokraće se provuče kroz nosnice dok prolazim pored kina Radnik i onog haustora na kojem piše Udruženje prosvjetnih radnika.

Biti profesor je plemenito zanimanje, gdje hiljade i hiljade mladih mozgova dolazi do tebe, do izvora znanja. Stoga je donekle i opravdana arogancija pojedinih sarajevskih profesora, jer oni svaki dan izađu pred stotine očiju koji gledaju u njih kao u sveznadara sa špicastom teget kapicom prošaranom zlatnim zvijezdicama. Oni svaki dan stoje ispred publike, gdje pričaju uhodane, ali nekoć pažljivo pripremane teme, a publika guta i zapisuje svaku riječ. Ili izvrgava ruglu, ali opet, ti su nekako rijeđi.
Ali, biti profesorsko dijete je ponekad više kletva nego blagodet.

Kada si mali, onda ti je nekako svejedno čime ti se roditelji bave, osim ako nisu piloti, astronauti, pjevači ili glumci. Sve ostalo nekako potpada pod redovni posao. A onda, kako stariš, i kako shvataš da ostala dječica oko tebe nisu prvo rekla nastavno-naučno vijeće pa onda mama, te da oni nisu čitali neku stručnu enciklopediju dok su sjedili na tuti, polako počinješ da shvataš da tvoj dom baš i nije prosječni bosanski. Pomalo shvataš činjenice kao to da tvoja majka ne zna da napravi pitu u deset minuta - “ono čas’om će ona vala sad da nam jednu smota”, da je često nema, i da joj cijela šerpa sarme može olako da zagori ako se nadvija nad narandžastom pisaćom mašinom, kutijom sa matricama, hrpama indigo papira ili tome sličnog. I taman, kada shvatiš većinu tih razlika tvog doma nad domaćinstvima tvog prijatelja ili prijateljice, onda dođe ljeto, i onda moja mama ima mnogo više slobodnog vremena od onih drugih, pa zaboravim na sve ove druge razlike.

Malo po malo, kako starim shvatam recimo da su u mojoj kući sve svađe i rasprave više na nivou diskusije, naučnog izlaganja ili rada sa sažetkom, uvodom, stavkama, citatima, spiskom korištene literature i troškovnikom. Potom, gledajući retroaktivno niz stazu djetinjstva, shvatam da me roditelji nikada nisu udarili. Samo su mi pričali. Da, one riječi koje bole više od stotinu šamara i petsto pljuski i koje imaju za cilj da te navedu na razmišljanje. Ja nikada nisam bila te sreće kao moj najbolji drug. Njega bi mama odvukla u kupatilo i tukla kablom od fena, ili, ako bi je huja uhvatila u kuhinji, njega je čekao onaj futrovani kabl od pegle. Izlupala bi ga nekih 2-3 minute, dok je ruka ne bi zabolila i onda bi prestala. I tako, dok su meni roditelji pričali o analizi sopstvenog ponašanja, te moralnih ubjeđenja jel pogrešno to što sam brata ujela za desnu plećku, mog druga bi majka išibala kablom, potom mu časom smotala jednu pitu, i on bi još, sav sretan, modar od kabla pohitio nani koja će mu dati soka od ruže, pomilovat ga po glavi i uz riječi “a moj šejtane, valjda će te jednom prestat’ tući ona majka” tutnut mu nešto parica iz onog prsluka što je nosila čiji su džepovi sezali preko dimija.

Kao dijete profesora, postoji određeni kodeks koji se poštuje. Recimo, za vrijeme ispitnih i upisnih rokova, mama se ne javlja na telefone. Ako je trebam, poslat ću joj poruku, mada smo joj sada isprogramirali telefon da drugačije zvoni kada je treba porodica. Kada je trebate naći u kući, pratite hrpe knjiga, papira, fascikli i registratora, a kada se približite radnoj sobi pratite je po zvuku hroptanja i izdisaja kompjutera sa kojeg tipke frcaju do kasno u noć. I tada… tada vam je bolje da šutite, i čekate da vam se obrati. Koncentracija je čudna stvar…

I sve bih ja to nekako zaboravila i oprostila, halalila što se narodski kaže, da nije ovoga što me je sačekalo pod stare dane. Krijem prezime kao zmija noge, a kada me pitaju šta mi roditelji rade, ja nekako smuvam da mi je tata fizikaner koji radi na baušteli u Afganistanu, a da je mama kafe-kuharica. Prije bih progutala sav ponos svijeta, i skrušeno rekla da rade neke sitne ali časne poslove, nego da ispadne da se hvalim, i pri tome sama sebi skačem za vrat.

Upoznam ja tako jednog finog momka. Hodali mi nekih par mjeseci. I odjednom, nestade ga, kao da ga Bog nikada nije dao. Znao je on moje prezime, znao je šta mi mama i tata rade. I nakon mjesec dana nepostojanja, od njega dolazi poruka. Meni srce titra, ja teturam i lelujam. Mislim “evo ga, vratio se”. Međutim, druga poruka me dotukla. U njoj samo stoji “sutra Asimova mala polaže kod tvoje mame, hajde budi raja pa mu to sredi”.

Pitati mamu da sredi nekome upis, ispit, ili ocjenu kod drugog profesora je jedan poseban nivo niskog. To je otprilike ravno osjećaju da ja, sa nekakvom bijesnom platom dolazim kod roditelja penzionera i tražim stoju da kupim koji gram bijelog da pošmrkam. Eto otprilike.

Malo poslije, do mene dolazi prijateljica, nudi mi novi posao. Super posao, ludilo plaćen, vodiš svoj odjel i imaš svu slobodu svijeta, a puno putuješ… Cijena? Sitnica. Da upišem na faks onu njenu rodicu. Znaš ona se bila udala za tipa nekog koji je pio, pa je tukao, pa je dva puta spontano pobacila, a onda jadna, mami joj skočio šećer, eno je u bolnici i životni joj je san da joj dijete upiše fakultet prije nego ova umre. Nisam vam spomenula da je rodicu vrijeme pregazilo pa joj je sada 35 godina? Ne samo da nisam dobila novi posao, već se rodica nije upisala, a mama joj je svakako ozdravila.

Nakon nedavnog pokušaja intervencije za neku malu iz B. Grahova koja je podstanarka jednoj mojoj prijateljici ili više poznanici, a koja već 5 godina polaže jedan te isti predmet, mama me samo pogledala i rekla “a kako da ja njoj dam prolaznu ocjenu, kada je ona izvitoperila i izrugala se svemu onome čemu sam ja zadnjih 40 godina svog života posvetila?” Tu sam se ja nekako skupila, zacrvenila, i od sada, ako me neko pita “jel ono tvoja mama profesorica?” ja ću samo da slegnem ramenima i kažem “Jok”. Nisam ništa slagala, za takve neka ona bude jedan obični prosvjetni radnik…

Objavio/la: Strippy, 27. Sep. 2007. u 22:48 | Nesvrstano | 10 komentara |