Kletva profesorske dječice…
Kada neko kaže “profesor” nekako su ti usta puna, ovo slovo R na kraju pustiš da odzvanja barem još koju minutu, što u ušima slušaoca što u ušima sebe same. Gordo zvuči, nekako stranjski, kao i na njemačkom, tako i na francuskom, pa i na engleskom. A kada kažeš…prosvjetni radnik… ta me fraza uvijek podsjeti na jedan skeč Nadrealista, gdje se prosvjetni radnici nalaze na samom dnu, ispod penzionera i rudara. I onda me uhvati tuga. Provuče mi se dušom tuga kao što mi smrad memle i mokraće se provuče kroz nosnice dok prolazim pored kina Radnik i onog haustora na kojem piše Udruženje prosvjetnih radnika.
Biti profesor je plemenito zanimanje, gdje hiljade i hiljade mladih mozgova dolazi do tebe, do izvora znanja. Stoga je donekle i opravdana arogancija pojedinih sarajevskih profesora, jer oni svaki dan izađu pred stotine očiju koji gledaju u njih kao u sveznadara sa špicastom teget kapicom prošaranom zlatnim zvijezdicama. Oni svaki dan stoje ispred publike, gdje pričaju uhodane, ali nekoć pažljivo pripremane teme, a publika guta i zapisuje svaku riječ. Ili izvrgava ruglu, ali opet, ti su nekako rijeđi.
Ali, biti profesorsko dijete je ponekad više kletva nego blagodet.
