Ljubavno sklonište
Imam curu koja je sada u Španiji. Poslao sam joj divnu poruku, da zna da mislim na nju i da je natjeram da misli na mene. Evo šta sam joj napisao:
”Španiju nikada nisam volio. Ali bih je sada posjetio iz par razloga. Da iznajmimo sobičak u španskom selu, da se nasapunjamo španskom sapunicom, zatvorimo prozore da nam ne smetaju španske mušice i da pričamo o španskom seksu.”
Ona nikada neće dobiti tu poruku, jer kurac od BH-Telecoma nam prodaje maglu umjesto telekomunikacijskih usluga. DaBogda ga već jednom prodali strancima, pa da se makar čestito možemo čuti sa našim svijetom vani, kada im već nećemo moći doći u posjetu ni u narednih sto godina! Ja nikada nisam bio nigdje gdje bi me pitali za pasoš, koji nikada nisam izvadio. I nešto i ne gorim od želje da to promijenim. Jedino me malo boli što sam u takvoj materijalnoj situaciji da mi je i Sarajevo na kraj svijeta, a tamo su ljudi koje volim: Armin, Anis, Ninja, Nićo, Mija, Selma… I još puno njih, koji me se možda više i ne sjećaju.
Ja ne znam puno o ljubavi, pa sam se možda i zajebao kada sam je ubacio u naslov. Mene ljubav asocira na upaljenu šibicu u mraku, kojom Dobri Bošnjanin pripaljuje cigar pod pljuskom iz vedra neba, zaklanjajući ga golim šakama od uragana najačeg stupnja koji je odnekud zalutao u naše krajeve. Mnogi će utemeljenost ovog poređenja dovesti u pitanje, ali ja imam spremljen neoboriv argument za njih. Pa, gospodo, nije li, na kraj kraja, takav i život? Čuvamo ga dok ga ne izgubimo…
*
Kroz brak svojih staraca sam naučio da neki ljudi ne žive zajedno iz ljubavi, nego zbog djece ili kakvog drugog belaja koji ih veže jedno za drugo. Iz Erotika, koje sam slučajno našao u mutvaku koji su moji starci iznajmljivali jednoj konobarici, saznao sam da se neki ljudi ne jebu zato što se vole. Jebu se za pare, ili zbog nečega što nazivaju seksualnom potrebom.
*
Nešto prije rata, desila se ona rudarska nesreća u Mramoru. Jednoj od udovica dodijelili su stan na trećem spratu u zgradi preko puta moje kuće. Gledao sam kada su unosili stvari. Pažnju mi je privukla ogromna panda, koja je predvodila čopor igrački za curice.
”Doseliće vam se u komšiluk tri seke.” - rekao je jedan od nosača mojoj raji, koja je odjednom izgubila interesovanje za tu selidbu.
Dragana, Sanela, Angela i njihova mama Marija su neprimijetno naselile stan. Dok su ostali stanari novoizgrađene zgrade svoje postojanje svijetu objavljivali načičkani na balkonima, dozivajući svoju dječurliju ili jedni druge, njih četiri, kao duhovi, tek su zatalasanom zavjesom na kuhinjskom prozoru ili drukčijim položajem roletni pokazivale da su tu.
Jedno jutro Sanela je izašla na balkon. Ja sam gledao nju, a ona je gledala pitaj-Boga-šta, kada sam se, prvi put u životu, zaljubio. Od toga dana mi je crvena trakica na gustoj pletenici treperila pred očima i kada sam igrao lopte, i kad sam išao u školu, i kada sam jeo, i kada sam spavao. Raspored stvari u svemiru činio mi se podešen takvim kakav je bio jedino zato da bih na balkonu ili iza neprimijetno razmaknutih zavjesa ugledao nju. Možda sam je sretao i na ulici, ali nisam imao hrabrosti da je pogledam. Bio sam zadovoljan situacijom. Da me ko pitao, ne bih mu znao reći je li mi ljepše dok mi nedostaje, ili dok je gledam. Da smo tako ostarili i umrli, ona na balkonu ili prozoru, a ja negdje dolje zablenut u nju, niko me ne bi mogao razuvjeriti u to da smo živjeli sretno do kraja života.
Jedno jutro Sanela je izašla na balkon, pogledala me i mahnula mi. Stopala su mi se za par centimetara odvojila od tla, devetogodišnje srce je strepilo pred infarktom, u mojim ušima nisu zvonila zvona, nego su zavijale sirene, podijeljene u niz jednakih intervala. Neko od starijih me je pokupio i odveo u kuću. Kasnije sam se naslušao tih sirena za zračnu uzbunu. Počeo je rat. Na ulice Srebrenika donio je pijane dobrovoljce, u srca ljudi nemir, u kuće redukcije struje, na televiziju loše vijesti, u podrum sklonište, a u sklonište Sanelu.
Ja išao u četvrti, a Sanela u sedmi razred. Sve češće smo se sretali u skloništu, a prvi put sam je dodirnuo u jednoj od beskrajnih partija ćorabake. Ona je bivala sve svjesnija promjena koje joj se dešavaju na tijelu, koje će joj nepovratno promijeniti život. Ja sam ih ignorisao, ali moja raja nije. Svi su se odjednom počeli ložiti na nju. Njoj su promijenjene okolnosti i te kako godile, njena ženstvenost pravila je prve korake. Sve više je ličila na stariju sestru Draganu, koja se već uveliko vucarala sa klošarima u maskirnim odijelima i radosno im davala pičke na zadnjim sjedištima njihovih moćnih fića i PZ-jaca.
Nakon jedne od zračnih uzbuna, neki avijatičar JNA je dokazao da se iz aviona vidi kolika je zabit Srebrenik i ispustio par raketa koje su pale na parkiralište iza robne kuće Srebrenka. Sanela je nas dječake postrojila u podrumskoj prostoriji za djecu. Svaki od nas, kada na njega dođe red, mogao ju je poljubiti. Ja sam to uradio najnespretnije što sam mogao. Priželjkivao sam sljedeću priliku. Nimalo mi nije smetalo što svi ljube curu u koju sam zaljubljen. Nije mi smetalo ni kada ju je Dragana prvi put povela u kurvaluk. Nije mi smetalo ni to što su je, zbog kurvaluka, premjestili u drugu školu. Nije mi smetalo, bila je tada osmi razred, što su je svi zvali Kurvica. Nisam se jedino mogao naviknuti na njenu novu frizuru. I takvu sam je prihvaćao, mada sam se sjetno sjećao njene prekrasne pletenice, koja joj je očito smetala da sestrinim jebačima izgleda starije…
*
Puno kasnije, zasmetalo bi mi kada bi mi se cura ljubila s nekim. Jedna od njih je shvatila koliko me voli, kada se s jednim Tuzlakom poljubila na po Kajmak stanice. Na to sam samo rekao:
”Jebote, kada bi te cijeli Tuzlanski kanton pojebao, ti bi umrla od ljubavi za mnom…” i nastavio se ”zabavljati” s njom sve dok me nije šutnula.
Neke od njih neću ni spomenuti, jer ne bih da kvarim ugled udatih žena.
*
Danas ne mogu reći ono Oliverovo: ”Starim ja, a u ljubav vjere nemam.” Ne mogu to izgovoriti ni na način na koji su zli jezici izmijenili tu sintagmu po svom ukusu pa rekli: ”Stavim ga, a u ljubav vjere nemam.” Ljubav je tu, još da se ona vrati iz Španije… Do tada, za našu ljubav gradiću atomsko sklonište u svom srcu i ignosrisaću riječi alter ega naviknutog na poraze, koji kaže: ”Nema tog skloništa kojem se ne može dohakat’. Da ga ima, Sadam bi sada mi bio živ.”
Post scriptum: Ipak je primila onu poruku, ali ja neću povući riječi što sam ih napisao o neodoljivom impulsu života…
ah ah.. ma oživio si me.. upravo mi mozak skapo nakon besane noći.. kad ono lud’lo …
kako ti imaš fine vijugice.. da sam malo hrabrija pitala bih te a čika čikec bil se ti u mašti poigro sa mnom… al takva pitanja uvijek na perverziju izađu..
živ nam bio..
a ljubav.. blah.. eto ti je na
Comment by manje-više | 26/09/2007.
“…Da me ko pitao, ne bih mu znao reći je li mi ljepše dok mi nedostaje, ili dok je gledam. Da smo tako ostarili i umrli, ona na balkonu ili prozoru, a ja negdje dolje zablenut u nju, niko me ne bi mogao razuvjeriti u to da smo živjeli sretno do kraja života.”
eto ljubavi.
Comment by prema | 26/09/2007.
Hm..
Zapalim cigaretu, pocnem citati, povucem tri dima nakon: “Pa, gospodo, nije li, na kraj kraja, takav i život? Čuvamo ga dok ga ne izgubimo…” i onda zaboravim na nju..i ona gori..bacim kratko pogled, vidim da se blizi filteru..povucem jos jedan pa opet procitam koji red. Cigareta me prevari, progori tepih. I ja je gledam..pomislim: Gori, daBogda jednom sve u pepeo pretvorila!
Ubi me, ne znam sta sam htjela reci. Ali Nesto sam morala..
Comment by Iris | 26/09/2007.