Umijeće tersanja

Haustoru, moj haustoru…

Odvajkad su se dječica po Sarajevu dijelila na haustorčad i mahalce. Život u mahali je valjda teško opisati, a život u haustoru nije ni po čemu previše različit. Mahala u malome. Osim što taj haustor ima nešto svoje. Što je mahala u malome i što ima vrata i/ili interfon pa se može i zatvoriti od vanjskog uticaja.

Mom haustoru ima preko 30 godina. A on i ja se poznajemo skoro pa toliko. I svaki put kada uđem u njega, iako se struktura stanovništva odavno izmjenila, on još uvijek ima ono svoje. Ima onaj svoj miris. Polu-memljivi, polu-varikinasti, sa primjesima drva koje komšija čuva u šupi. Ima slojeve kreča, a na svakom ima sigurno barem pet imena određene generacije. Ima tragove patika, tenisica, starki i štiklica po zidovima, iako nikada nikoga nisam vidjela kako se naslanja na te zidove.

Moj haustor nije mističan kao haustor u nekoj kući austrougarske gradnje. Znate one, koji imaju neke tajne prolaze do dvorišta u kvadrantu? Koji imaju uglačane kamene stepenice. One niske stepenice, što ih možeš po tri odjednom prekoračiti? Oni koji drugačije, mističnije mirišu i od kojih me odmah hvata jeza po tijelu, i koji mogu biti izvor mnoštva dječijih priča.

Moj haustor ima svoj specifični život. Recimo u mom haustoru vikendom me bude škripe tenisica koja kroz polu-san zvuče kao škripa na parketu u Skenderiji. Glasovi koji dopiru iz haustora su uvijek drugačiji, i nema te izolir trake koja se lijepi oko ulaznih vrata koja će ove glasove u potpunosti eliminisati. A haustor… uvijek govori o ljudima koji svaki dan prolaze kroz njega.

Radnim danima, kada sam bila mala, i sklupčana uz grijalicu slušala Budilicu, probudilicu na starom radiju kojem ni Černobil nije mogao ništa, ali se zato predao u našem ratu negdje između 1992 i 1996, uvijek bih, oko 7 ujutro čula kako se čika Hikmet “srondao” niz stepenice, popraćen zvucima praznih flaša koje su kuckale jedna od drugu u cekeru na štrafte. Čika Hikmet je pio, valjda iz razloga što je bio sam, ili, ako iz nikojeg drugog razloga, onda što mu je u malu, bordo ličnu kartu bilo upisano to ime. Pa bi ga pogledao, nazdravio sam sebi “moj Hikmete” i zaronio u klipaču pive. Taj njegov teatralni izlazak iz haustora i odlazak na posao je jasno davao signal drugim stanarima da ne izlaze prije nego li Hikmet ode na posao, da ga ne bi slučajno sreli, jer nisu sigurni šta bi mu tačno rekli a šta prešutali.

U popodnevnim satima, tačno se znalo šta ko jede u kojem stanu. Recimo, utorkom bi onaj samac na prvom spratu pravio pohovane šnicle. Barem dvaput sedmično bi se haustorom širio miris kelja ili kupusa. A ljeti, kada su prozori otvoreni, onda bi se i prije nego uđeš u haustor čuo karakteristični piskut i šuštanje pretis lonca.

U mom haustoru one dvije penzionerke što kafu ispijaju ispred ulaznih vrata svaki dan oko 10 ujutro tačno znaju šta ko jede, kada je išao u nabavku i ko se s kim švalera, te ko koga kući dovozi u koja doba. Te moje dvije kone znaju da prepoznaju bračne parove koji će se razvesti ravno godinu i po dana prije prvog obraćanja advokatima. Te moje dvije kone tačno znaju svakog od stanara u dušu, ali kada ih pitaš ko se pomokrio sinoć u haustoru, ko je na trećem spratu ukrao šalter za svijetlo, ili ko nam je obio ormarić za struju, one će nijemo te gledati i mahati glavom kao da tjeraju muhe oko sebe.

U mom haustoru nema cvijeća, osim kada ga ona stara udovica na drugom spratu unese sa balkona da prezimi. U mom haustoru počesto znaju da osvanu čikovi od cigara na vrh mog ormarića za plin. Komada drveta i piljevine ima u zimskim mjesecima. A kada je komšija u prizemlju krečio garsonjeru, njegov kauč i peć na drva su krasili ulaz u haustor. Na svu sreću, nema izuvanja cipela pred vratima, grafita ili oguljenih keramičkih pločica sa zidova. Ostavljanje kesa sa smećem u haustoru smo preventivno riješili. Kada je familija došljaka, njih šestoro u garsonjeri, iznijelo svoju prvu kesu smeća sa trulim mesom u haustor, ostali su stanari sasvim slučajno naredali pred njihova vrata po još koju kesu. Od tada nam je haustor čist kao sunce.

Mogla bih ja ovako danima, ali ni tada, baš kao ni sada ne bih bila sigurna zašto je postojala ta vjekovna podjela ljudi na mahalce i haustorčad? Meni je to, iskreno, jedno te isto.

Objavio/la: Strippy, 23. Sep. 2007. u 20:10 | TERSAONA | 4 komentara |