Haustoru, moj haustoru…
Odvajkad su se dječica po Sarajevu dijelila na haustorčad i mahalce. Život u mahali je valjda teško opisati, a život u haustoru nije ni po čemu previše različit. Mahala u malome. Osim što taj haustor ima nešto svoje. Što je mahala u malome i što ima vrata i/ili interfon pa se može i zatvoriti od vanjskog uticaja.
Mom haustoru ima preko 30 godina. A on i ja se poznajemo skoro pa toliko. I svaki put kada uđem u njega, iako se struktura stanovništva odavno izmjenila, on još uvijek ima ono svoje. Ima onaj svoj miris. Polu-memljivi, polu-varikinasti, sa primjesima drva koje komšija čuva u šupi. Ima slojeve kreča, a na svakom ima sigurno barem pet imena određene generacije. Ima tragove patika, tenisica, starki i štiklica po zidovima, iako nikada nikoga nisam vidjela kako se naslanja na te zidove.
