Reality So Not Bites
U kultnom filmu nastalom na razmeđi dvaju generacija, kroz čiju se potku provlači mršava alegorija o stvarnosti kao nenadjebivoj drami, statira i tada netom ustoličena videografska forma - reality show. Zasnovan na pseudodokumentarnom konceptu prikazivanja života običnih ljudi u donekle neobičnim situacijama, reality programming ljudima, zapravo, prodaje njih same. Činjenica da je lice na reality ekranu stvarno onoliko koliko i naše, mogućnost da se sa ekrana smiješimo ili plačemo samome sebi, golica našu radoznalost i opčinjava nam pažnju kao zurla kobru.
Iako su, brat-bratu Lumière-u, prvi filmski uratci bili čisti reality, ondašnja je komercijalna misao pokretne slike namislila za zavodljivu tvornicu snova, oruđe bijega od turobne stvarnosti. Tek će mnogo desetljeća kasnije producenti iznova ‘otkriti’ jednostavnu formulu po kojoj, umjesto identifikacije sa glavnim junakom, fantazijom prezasićena publika sama postaje glavni junak. Unaprijed isplanirana i žestoko izmontirana, reality-tv je, dakako, sve samo ne stvarna i spontana, no svi su izgledi da će se mlaćenje prazne reality slame, koje traje već petnaestak godina, nastaviti sve dok se iz nje ne izmuze i posljednji dinar.
Posljednjih se godina, međutim, uporedo sa lažiranom stvarnošću, odvija i ona prava, pred širom otvorenim očima virtuelne publike.
Misli koje se vrzmaju po našim glavama, dijalozi koji se odigravaju u našim vezama, prizori iz naših trpezarija, spontana koreografija iz naših bračnih i vanbračnih ložnica, detalji medicinskih drama i začkoljice podnesenih tužbi i otegnutih parnica… nemontirana i sirova, vlastita i tuđa stvarnost nam se, bez reklama i prenemaganja, pohotno nudi već na prvi klik.
Uzaptivši koncept virtualne stvarnosti, informatički opismenjena publika je izbrisala atribut prividnosti i samovoljno se pretvorila u glavne junake vlastitih mini-reality programa. Pa kome se gleda, čita i sluša, neka izvoli. Mogućnost obznanjivanja i preslikavanja sebe u jedinice i nule je primamljiva svima, dostupna mnogima, a ostvariva tek nekima. One među nama, koji se odluče da dio sebe upuste na tuđe monitore, na dvije vrste dijeli nevidljiva, a tako opipljiva, generacijska crta.
Oni stariji među nama, oni koji poznaju život prije interneta, nisu u stanju ovu medij-komunaliju prihvatiti bez zadrške, baš kao što ni naši preci nisu bili u stanju prigrliti elektricitet tek tako, pa bez razmišljanja paliti sijalice. Stoga među starijima uvijek zaostaje jezgro podozrenja, koje zrači savjetom kako ovom izumu nije dobro vjerovati slijepo, jer ko, na kraju krajeva, zna u šta se on može izmetnuti?
Nemilosrdnim zakonima mahale izdresirani da svoju privatnost i intimu drže za sebe, stariji se sa nesmanjenom nevjericom dive onima koji sebe tako lako iznose na svjetlost dana i treperenje ekrana. A iznose svoja imena, svoje brojeve telefona, svoja razmišljanja o osobama s kojima se vole ili mrze, svoja politička ubjeđenja, svoje strahove i svoje strasti, svoje uspone i padove, bilježe prirodne tokove svojih veza, obnažuju svoja tijela… i to sve skupa i sve istovremeno.
Pojam privatnosti, obrnuto proporcionalan nečijem doživljaju slobode, doživio je u posljednjem desetljeću temeljit preobrat. Prije su ljudi držali do privatnosti iz prijeke potrebe, jer se onomad, zbog pogrešno izrečenih riječi, mogla izgubiti i glava, a kamoli dostojanstvo i ugled. Čak i danas, stariji smatraju da se neoprezno izgovorene riječi i olako izrečena očitovanja u virtuelnoj sferi jednoga dana mogu vratiti u obliku ljute guje stvarnosti i ugristi ih za guzicu. To je sve potpuno razumljivo - ako si čitav život proveo praveći razliku između javnog i privatnog, sasvim je prirodno da ćeš tu razliku poštovati i u svom virtuelnom izdanju.
No, ista stvar vrijedi i za one mlađe - navikli da svoje socijalne mreže održavaju podjednako i offline i online konekcijama, oni ne vide potrebu da svoje ja sklanjaju od tuđih radoznalih očiju. Malobrojni među njima, dakako, i posežu za pažnjom koju im ovakav vid prikazivanja sebe omogućava, ali ogromna većina se izražava spontano i slobodno iz prostog razloga što shvaća da nikog nije briga.
Kad goluždrava maturantica XX gimnazije svoje polunage sličice postavi na svoj profil ili na svoj blog, neće uslijediti nikakvo sablažnjavanje. Burne su se reakcije na takvo što mogle očekivati prije par godina, danas više ne. Dapače, takvih će sličica i njihovih verbalnih inačica biti sve više i više, i naposlijetku će svako na mreži svih mreža imati okačen dio sebe kojeg bi se inače mogao zastidjeti i zbog kojeg bi ga neko mogao zadirkivati ili mu se izrugivati. Pa šta?
U prijelaznom razdoblju u kojem trenutno živimo, dakako da će biti još iznevjerenog povjerenja, ukaljanih obraza, isplakanih suza, podlih ucjena i pomjeranja granica, ali s vremenom će biti uspostavljena nova ravnoteža, ona koja će pojam privatnosti doista reducirati samo na ono što smatramo najintimnijim i što ne želimo dijeliti sa drugima, bilo u ovom ili onom obličju. Stariji će novonastalo stanje smatrati pretjeranim i opasnim, oni mlađi će ga doživjeti kao nešto posve prirodno i prikladno.
Budućim će biografima i stalkerima posao biti olakšan, jer će sve i svakoga ko ih zanima biti u stanju pronaći i upratiti na dohvat ruke, umjesto kopanja po pljesnjivim arhivama i namjesto skrivanja iza bodljikavih živica. Svi ostali će nečije mladenačke ljubavi, radikalne političke manifeste, nevješto prepričane pikantne doživljaje i zavodljiva/macho poziranja doživljavati kao što se danas doživljavaju spomenari i albumi s fotografijama - sa radoznalim osmijehom, pristojnom dozom nostalgije i zahvalnošću što je to što čitaju ili gledaju sačuvano od zaborava.
Ako maca Velikog brata ne dođe na vratanca, stariji će sa neopravdanom nevjericom gledati kako se oni mlađi useljavaju u virtuelne prostore i čine ih svojima, a mlađi će jednog dana vrtiti cyber-filmove svoje mladosti prisjećajući se tuđih, pa i svojih, neopravdanih strijepnji iz drevnih vremena, i zaključujući mudro kako reality so not bites i kako je lijepo bilo bilježiti svoje kratko postojanje na neuhvatljivom celuloidu virtuelne matrice.
A onda će se već naći neko da im te uspomene prepakuje, sažme i obradi… i proda kao jedine stvarne.
Jah…
Comment by Shoba | 21/08/2007.
Ma.. samo da te pozdravim, a i treba mi backlink sa tvog bloga
Posjeti www.zakonprivlacnosti.com, da vidis moju Wordpress Theme. Toplo je preporucujem!(AdSense Minded)
Comment by mama | 21/08/2007.
Citam Dzamonjine price i naletim na definiciju tersa by Affan Ramic. Kaze, ters insan je onaj kojeg boli i zub u vjestackoj vilici. Hehe. Halal mu vjera.
Pozdrav!
Comment by Bosanscki | 24/08/2007.
Proricem da ce za desetak godina u zapadnom svijetu biti normalno da bracni parovi na kahvama razmjenjuju kucne uratke pornica, da se zna u komsiluku kakvu ko ima kitu, kakve sise, kakvu mindju… a mogu ti reci da je i blogovanje u formi dnevnika izraz nekakve perverzne potrebe da se razgoliti dusa.
Comment by Bosanscki | 27/08/2007.