Umijeće tersanja

Heatwave

Biraj soundtrack za ovaj zapis:

A: ili

B:

Prkoseći zakonima fizike, zvizdan je zasjeo u zenitu, nesmiljeno u njemu odbrojavajući već šesti sat. Grad je, užaren poput vulkanskog grotla, skapavao na stotinu i kusur Fahrenheita, a vrući je zrak ustajalo milio između onemoćalih zgrada, stvarajući na asfaltnim plohama lelujavu iluziju svježe, namreškane vodene površine.

Svjetlo se na semaforu zacrvenilo, a kočnice su zarile svoje azbestne zube zube u četiri srebrena diska. Gume su zaskičale sasma malo i jedva čujno, pošto su se se većma topile na usijanom asfaltu, ostavljajući, svaka za sobom, svoj crni potpis. Stao sam. Mogao sam se zakleti da je, jednom zaustavljeno, auto za čitav palac utonulo u živo blato asfaltne lave.

Gume će se stopiti sa asfaltom i do večeri ću morati ostati ovdje, na najvrelijoj i najdosadnijoj gradskoj raksrsnici, pomislio sam, stišćući volan i nervozno lupkajući palčevima po njemu. Uronio sam glavu u otriježnjujući, ledeni mlaz zraka što ga je klima-uređaj na kašičicu upuhivao u moju kabinu. Sklopio sam oči i u mislima skoknuo do najbližeg alpskog ledenjaka, na čijim sam vrletima ruke uranjao u stogodišnji snijeg, od kojeg sam pravio grudve i njima gađao sunce, pokušavajući ga tako otjerati iza horizonta.

Osvrnuo sam se oko sebe, sada već otvorenih očiju, i kroz jedva prozirna stakla nazirao smoždena lica umornih supatnika koji su, poput mene, jedva čekali da se dokopaju kuće, razodjenu se i zgrabe nešto iz frižidera. Umjesto pješaka, ulicu je, isplaženog jezika i podvijenog repa, prelazio tek iznemogli četveronožac, napola-pas, a napola-kojot. Dvije su starice, do besvijesti usporenog metabolizma i poput gmazova otporne na vrućinu, čekale popodnevni autobus, koji je, kao i uvijek, kasnio. I upravo tu, pored stuba koji je označavao autobusko stajalište, nošena nekim, samo njoj čujnim ritmom, njihala se ona.

Brojala je jedva osamnaest, ali je svog razornog učinka na zabludjeli muški um bila svjesna kao da je Evina vrsnica. Prolazila je rukom kroz razbarušenu crnu kosu koja joj je nehajno padala preko ramena, dok je oko prstiju druge na kaišu nezainteresirano vrtila omanju žensku torbicu. Vjeđe je držala sastavljene, a oči sakrivene gustim, isprepletenim trepavicama, kao da se pokušava ograditi od pobješnjelog svijeta, kojem je, poput žrtve kojom će ga odobrovoljiti i umiriti, ponudila svoja obnažena ramena i bljesak kože sa ogoljenih bedara.

Bestidno sam, gutajući pljuvačku, slijedio vijugave obrise njenih raskošnih bokova, provlačeći u mašti crte njenih slabina i njenog torza, tamo gdje je oskudni haljetak pokrivao glatku, mekanu površinu boje bijele kafe. Poput plemenite, divlje mačke, protegnula se lijeno i gipko, nesvjesna da je iko gleda. Ispravila je glavu i konačno otvorila oči, dvije antracitne žeravice, strijeljajući njima po mrtvom popodnevu.

Zanesen gestaltom njene nesputane ženstvenosti, nisam ni primijetio da su nam se pogledi susreli. To sam shvatio tek kada mi je, zagledala u mene, jedva primjetno mahnula prstima ruke koju je maločas provlačila kroz kosu. Skupio sam obrve i ugrizao se za usnu, spreman da, poput krivca, odvratim pogled na drugu stranu, kako to već nalažu pravila pristojnosti. No, moj pogled je, užadima radoznalosti i čvorovima požude, i dalje ostajao privezan na njoj.

Ona se nasmiješila i nakrivila glavu, a ja sam samo čvršće šakama stisnuo volan. Pitao sam se šta radi i kamo ide u ovo doba koje još nije otkucalo njen sat. Čeka li i ona autobus koji kasni ili dečka koji će dojuriti u svom brzom, sportskom automobilu i odvesti je niz ulicu ostavljajući mom pogledu samo lepršanje njene ljetne haljine. Ako je tako, samo da znaš - ja ti ne bih kasnio, pomislio sam.

Ona se uto nasmijala, praveći jamice u obrazima i otkrivajući dvije blistave, bijele niske spremne za zarivanje u proverbijalnu jabuku. Osvrnuo sam se oko sebe, ne primijećujući na izdahnuloj raskrsnici nikakvih znakova života. O, fino, sad si i umišljam… ili ti doista čitaš misli, prošlo mi je kroz glavu.

Nečujno se zakikotala, klimnuvši glavom nekoliko puta. Uzdahnuh. Sjajno, ni klima više ne pomaže, usred auta dobivam toplotni udar. Hajde, onda barem sutra ne moram na posao.

Prijekorno me je pogledala, namrštivši se, pa mi je blago priprijetila prstom. Da, doista moram uzeti slobodan dan. Uostalom… kada te gledam, ništa mi, ni razumno, a ni pristojno ne može pasti na pamet… stoga radije neću ništa ni misliti. Čitaj misli nekom drugom.

Slegnula je ramenima, uputivši mi vragolasto čedan pogled iskosa, pa je prstima lijeve ruke lagano počela podizati porub svoje haljine otkrivajući bjelinu bedara. Osjetio sam kako mi na čelu izbija znoj u, inače, sasvim ugodno rashlađenom automobilu. Moja je krv već odavno bacila ključ, dok je ona njezina, eksplozivna mješavina arapske i latinske, tek na ovim vrelinama dostizala svoju radnu temperaturu.

Podigni tu haljinu još malo i udarit će me kap. Smjesta je pustila svoju haljinu da padne do sredine bedara i pogledala me, tobože zabrinuto. Ja sam samo odmahnuo rukama. Bolje da taj tvoj autobus smjesta dođe, jer ako te budem gledao još samo koji tren duže, doći ću u iskušenje da prođem kroz ovo crveno svjetlo ravno do tebe.

U njenim su očima frcali upitnici i iskrice radoznalosti. Odmah iza toga je, kao da me izaziva, nepodnošljivo sporo jezikom oblizala usne. Da, i onda ću otvoriti vrata i upustiti te unutra. Čim sjedneš, stisnut ću gas do daske i nikada neću stati.

Činilo se da o ovoj mojoj prijetnji nakratko razmišlja, a onda je napućila usne, otposlala mi nečujan poljubac i namignula. Već sam se uhvatio kako ozbiljno razmišljam o tome da ovu nakanu sprovedem u djelo, no, baš se u taj čas promijenilo svjetlo na semaforu i anemično je zasjalo zeleno.

Ali ne prije nego što je kroz raskrsnicu, uz škripu i cviljenje kočnica, proletio autobus i, još prije nego se zaustavio, otvorio sva vrata. Prolazeći preko križanja, vidio sam kako iz njega na sve strane mile ljudi i kako jedna kratka ljetna haljina nestaje u njemu.

Poželjeviši da sam kapljica znoja koja se polako spušta između njenih lopatica i još niže, niz njena savršeno izvajana leđa, stisnuo sam gas, naravno, ne do daske. Mogao sam se zakleti da sam upravo tada, u žamoru ljudi ulijepljenih u zakašnjelom autobusu, razaznao jednu nestašnu, meni upućenu, misao:

“Lijepo se provedi večeras.”

Objavio/la: MoodSwingeR, 30. Jul. 2007. u 7:16 | Nesvrstano | 6 komentara |