Kulturbund vs. Kulturschund (Ters gratia artis - II)
Kvasajuća demokracija i bujica modernizma su, svojedobno, Zapadnim društvima donijele slobodu. Slobodu izbora, slobodu mišljenja, slobodu izražavanja. Ovu slobodu su stasavajuća građanska klasa i njena inteligencija shvatile kao slobodu stvaranja i odabira vlastite umjetnosti i kulture. No, pošto (malo)građanska misao uvijek izniče kao posljedica kompromisa, tako je i građanska umjetnost, umjesto revolucije, iznjedrila tek čulima ugodan potpourri sastavljen od etničkog, humanističkog i elitističkog izričaja.
Iako nikada nije odmakla od ove formule, kultura srednje klase je, osim genuinog dopinosa misli i umjetnosti, desetljećima, pa i stoljećima, igrala i jednu važnu društvenu ulogu - poput ljepka je spajala i povezivala sve izvore sa kojih se napajala, uključujući i narodnu i elitnu kulturu, dobru i lošu umjetnost. Tako je i na ovaj način, uz svoje potrošačke sklonosti i kupovnu moć, srednja klasa kulturom postala istinsko vezivno tkivo svakog suvremenog društva. I mi smo, svojedobno, u ondašnjoj državi imali mase koje su slušale narodnjake (aka. lošu umjetnost) i manjinu koja je slušala ozbiljnu muziku… pardon, glazbu (aka. dobru umjetnost), a sraz među njima je ublažavala srednja klasa koja je pretežno slušala zabavnjake.
Kada je, razvojem tehnologije, umjetnost izgubila utilitarnu ulogu oponašanja života, postala je istovremeno i masovna i apstraktna. Zbog toga je umjetnost bilo moguće cijeniti samo zbog njenih dvaju preostalih vrijednosti - one hedonističke (lomim li čaše kad krene neka pjesma ili brišem li suze na kraju nekog filma) i one estetske. Upravo njenu estetsku dimenziju, kao i uvijek do sada, uzrupirali su kritičari i povjesničari umjetnosti, i ovaj puta u ulozi savjetnika, samo ne plemićima, već snobovima.
Kultura i umjetnost su, tako, i u modernom društvu (p)ostale način da se čovjek odijeli od ostalih, samo ne materijalno, već intelektualno. Ove suprotnosti i težnje za razdvajanjem je uspješno mirila kultura srednje klase, koja se, u međuvremenu, preobrazila u pop-kulturu. Stvar je funkcionirala jednako dobro i u kapitalizmu i u socijalizm. Posebno u socijalizmu. U društvu u kom su materijalne razlike među klasama bile poništavane, čovjek se mogao klasno odvojiti od drugih samo ako se kulturno uzdigne. Par probranih knjiga na policama, par Berbera na zidu i - voilà, eto te za klasu iznad ostalih, čak i ako nemaš para za novo auto ili suvremeno namješten stan.
Postavljene na principu oponašanja ‘viših klasa’, stvari funkcioniraju pristojno dok ne nastupe goleme nedaće, kao što su ratovi i krize koje društva protresu iz temelja. U takvim situacijama, društveni poredak postane upitan, razlike se među klasama procijepe poput zjapećih klisura, a napetosti među njima zasvjetlucaju elektricitetom visokog napona. Baš u takvim situacijama, satjerana sa svih strana, srednja se klasa, skupa sa svojom kulturom, počinje topiti poput sladoleda na julskom zvizdanu, dok građanska inteligencija nemoćno gleda kako joj se tlo urušava pod nogama, užurbano prelistavajući Kunderu, Rushdieja, Čehova ili Tanizakija, pokušavajući otamo udahnuti smisao nastupajućem bezumlju.
U trenutku kada srednja klasa začuje kako joj od čerečenja pucaju kosti, klasa onih koji imaju shvaća da gubi zaštitni sloj potrošne građanske inteligencije i, pritisnuta uza zid, čini genijalan gambit - gurajući materijalno bogatstvo u podrume i na tajne račune, viša klasa raširenih ruku izlazi pred razjarene narodne mase i sve ih poziva u kafanu na ‘jednu ljutu’, uz prigodno slušanje neke od naših pesama. Bogatuni strastveno, kao da im od toga zavisi život (a i zavisi), grle kulturni populizam kao nešto najrođenije, nešto što su oni oduvijek držali kraj srca, samo se nisu usuđivali to i pokazati, zbog onih.
A oni su kulturni elitisti, šminkeri mudroslovlja koji se odvajaju od ostale raje time što slušaju nenarodnu muziku i što gledaju strane filmove, oni koji se prodaju da su progresivni i liberalni, da su socijalisti i demokrate, a u stvari su samo šačica nabrijanih intelektualaca koji su izgubili svaki dodir sa narodom, pa samim tim i sa stvarnošću. A onaj ko izgubi dodir sa narodom i sa stvarnošću, odreda gubi i sve izbore. Zna se.
Intelektualna elita, koja je tako veleumno znala prezirati srednju klasu i pljuckati na njenu tobože-kulturu, sada naprosto zanijemi pred iskeženim čeljustima populističke zvijeri. Od užasa. A i ono malo glasova protesta koji uspiju zamucati protiv ovakvog bezumlja, biva ušutkano malignim štektanjem harmonike-dugmetare, koja svojim rafalima čisti teren oklopnim jedinicama i zvijezdama turbo-folka. Umjesto otpora i kulturne koalicije sa srednjom klasom u svrhu odbrane onoga što se odbraniti da, intelektualna se elita, poput razvlašćene ruske aristokracije, povlači u salone i rijetke umjetničke galerije, zadovoljavajući se glasnim uzdisanjem i konspirativnim šaputanjem po povremenim književnim večerima.
A kritičari i povjesničari umjetnosti, navikli tek na razdvajanje umjetnosti i kulture na dobru i lošu, i dalje samo rade na podebljavanju crte, govoreći onima koji su ih još voljni slušati šta treba gledati, slušati i čitati, kako bi se jasno razlikovali od onih ostalih, kao da će im Palahniuk ili Auster u pet savršenih rečernica otkriti tajnu postojanja i pokazati put iz svakodnevnog beznađa.
U svojoj, sada već delirantnoj samoizolaciji, intelektualna elita više nije u stanju sagledati razlike među kulturama koje smatra za niže vrijedne, već ih sve vidi kao nezadrživu poplavu šunda i nekulture koja je došla do krova i već im palaca uz stopala, dok oni u panici zadižu skute. A što je nivo vode viši, to je njihov elitizam zadrigliji i svodi se na međusobno prepoznavanje onih koji znaju, uzajamno tapšanje po ramenima i prebrojavanje preživjelih.
No, jedinu priliku za stvarno preživljavanje ‘napredna’ građanska inteligencija i kulturna elita ima samo ukoliko proguta svoju pljuvačku prepunu snobizma i oholosti, te pruži ruku pomirenja i savezništva oronuloj srednjoj klasi i njenoj ‘običnoj’ kulturi. Onda kada shvati da elita može biti elita samo u odnosu na prevlađujuću kulturu srednje klase, nikako u odnosu na raspomamljeni narodnjački pir. Kada ljubitelji visoke kulture i dobre umjetnosti spoznaju da, ulažući u opstanak nečega što smatraju nižerazrednim, ipak ulažu u opstanak onoga što vole i cijene.
Kako?
Šta ja znam kako. Neka jedu kolače.
Ili neka slušaju Zdravka Čolića.
Close your eyes and think of England.
Comment by Intercontinental TerSanja | 19/07/2007.
))
Comment by Hellen | 19/07/2007.
stigla sam do onog “genuinog doprinosa” i odbijam da pročitam ostatak teksta dok ne izmijeniš taj strahotni pridjev ccccc
Comment by zora | 19/07/2007.