Kulturbund vs. Kulturschund (Ters gratia artis - II)
Kvasajuća demokracija i bujica modernizma su, svojedobno, Zapadnim društvima donijele slobodu. Slobodu izbora, slobodu mišljenja, slobodu izražavanja. Ovu slobodu su stasavajuća građanska klasa i njena inteligencija shvatile kao slobodu stvaranja i odabira vlastite umjetnosti i kulture. No, pošto (malo)građanska misao uvijek izniče kao posljedica kompromisa, tako je i građanska umjetnost, umjesto revolucije, iznjedrila tek čulima ugodan potpourri sastavljen od etničkog, humanističkog i elitističkog izričaja.
Iako nikada nije odmakla od ove formule, kultura srednje klase je, osim genuinog dopinosa misli i umjetnosti, desetljećima, pa i stoljećima, igrala i jednu važnu društvenu ulogu - poput ljepka je spajala i povezivala sve izvore sa kojih se napajala, uključujući i narodnu i elitnu kulturu, dobru i lošu umjetnost. Tako je i na ovaj način, uz svoje potrošačke sklonosti i kupovnu moć, srednja klasa kulturom postala istinsko vezivno tkivo svakog suvremenog društva. I mi smo, svojedobno, u ondašnjoj državi imali mase koje su slušale narodnjake (aka. lošu umjetnost) i manjinu koja je slušala ozbiljnu muziku… pardon, glazbu (aka. dobru umjetnost), a sraz među njima je ublažavala srednja klasa koja je pretežno slušala zabavnjake.
