Ters gratia artis
Znajući ljudsku prirodu, vjerujem da je kreativnost čovjek po prvi puta ispoljio praveći oružje i predmete namijenjene ubijanju. Drugi puta je kreativnost iskazao onda kada je poželio opisati te svoje podvige u tamanjenju lovine i neprijatelja - na brzinu razvivši i razvezavši jezik, od nemuštog se bića izmetnuo u pripovjedača. Tako je nastala kultura. Potom je, spoznavši da ispričana priča u sjećanju traje koliko i kometa na ljetnjem prethistorijskom nebu Cantabrije, odlučio svoju naraciju vizuelno podebljati i ovjekovječiti je prvim pratećim crtežima. Tako je nastala umjetnost.
Uskoro su u art-spilje, što poslom, što besposleni, počeli navraćati ljudi iz drugih pećina i, nesvjesni da pred sobom imaju primitivne inačice Power Point prezentacija koje se ne mogu ugasiti, počeli su sabirati utiske i donositi sudove o razgledanim pramuralima. Po povratku u svoje pećine su našli za shodno svoje mišljenje udijeliti drugima, govoreći im koje slike valjaju, a koje ne, i tako su nastali kritičari i budući historičari umjetnosti.
Od njihovog je razabiranja u početku bilo stanovite koristi, jer je praljudima, nakon lova i bježanja pred divljim zvjerinjem, preostajalo jako malo vremena za meračenje umjetninama, pa su im ovakvi savjeti bili dobro došli. No, u davnašnjem zemanu, koji po svoj prilici pada negdje između otkrivanja vatre i otkrivanja točka, sve je počelo postajati ozbiljno i stvari su krenule nizbrdo. Svako, ko nije lovio ili uzgajao žitarice, se iz sve snage stao upinjati da dokaže kako je, baš on, svojim pozivom nezamjenjiv i tražiti za sebe dio društvenog kolača. Tako su nastali advokati, doktori, javni bilježnici, nogometni selektori i ostale prostitutke.
U sferi duhovnog postojanja, religiju su uzurpirali svećenici, namećući se kao posrednici između pojedinca i vjere. Razmišljanje su sebi prisvojili filozofi, ustvrdivši kako su baš oni teškom mukom naučili da razmišljaju i mudruju za sve nas. Za njima su slijedili kritičari, koji su se umetnuli između umjetničkog djela i neizvježbanih čula naivnog ljubitelja umjetnosti, prisvajajući sebi pravo da na umjetničke uratke proizvoljno utiskuju vreli žig dogme, koja će svu umjetnost, od tada, pa nadalje, dijeliti na dobru i lošu.
Tako je u umjetnosti i kulturi načinjena shizma između narodne i elitne umjetnosti, raskol kojeg neće uspjeti premostiti niti jedna revolucija i ni jedno slobodno tržište, makar ono bilo i globalno. Proskribirajući prikladno i neprikladno, prihvatljivo i neprihvatljivo, kritičari gorljivo, poput najfanatičnijih biskupa, određuju umjetničko ćudoređe generacijama i generacijama ljudskog roda. Baš kao što sveštenstvo svoje postupke pravda spasenjem ljudske duše, tako i kritičari svoje sudove opravdavaju spasavanjem ezoteričnog pojma dobrog ukusa.
Iako dogma religije i dogma tumačenja umjetnosti nominalno sve ljude vide kao jednake, one ipak daju prednost onim pobožnijim, odnosno onima koji se prilježnije pridržavaju propisanih kanona. No, dok po pitanju vjere, i najveći siromah može biti bogobojazan, dotle, po pitanju umjetnosti i kulture, velik ‘vjernik’ i dobar sljedbenik može biti samo onaj ko je materijalno dobrano potkovan.
Zbog toga, u stoljećima u kojima religija služi kao opijum za narod, umjetnost služi kao bumper-sticker na zaprežnim kolima i kočijama, što se ruga umornim kmetovima dok kraj druma okopavaju repu. ‘Ima se, može se’, kazuje ovakva umjetnost. U feudalnom društvu, umjetnička kritika i iz kritike proizašla umjetnost imaju samo jednu, kurvanjsku, ulogu - da svojim pečatom ozvaniče klasni status, da jasno potcrtaju klasne razlike, i da klase, osim čulom mirisa, razdvoje još i vizualno, akustički i tekstualno.
Ovako kruta razdvojenost je traje sve do prvih revolucija i iz njih proisteklih građanskih društava, a onda je nastaje jedan sasma drugi poredak stvari.
- nastavit će se -
Osvježavajuće je čitati drugačiji pogled na stvari.
Čini mi se da taj buntovnički dio tebe, u svom analiziranju i dekonstruiranju i napiše najbolje postove.
Comment by dulchineja | 17/07/2007.