Psycho-soul
Vucarajući se po Bjelavama jedne davne školske jeseni, na pločniku ispred CDA sam se spotaknuo na sezonsku rasprodaju ploča. Bijahu to zaboravljene ploče, već izblijedjelih omota, ploče koje su imale tu nesreću da su se zatekle na dnu polica onda kada je mladež grabila njihove istonaslovljene bliznakinje, pa su, kada bi mladenačka pomama prošla, bivale vraćene u prašnjava skladišta, da tamo tavore u zagrobnom mraku i grobnoj tišini, nadajući se da će, ipak, jednoga dana nekom nježnom uhu pokloniti svoje, kroz godine sačuvano, akustičko djevičanstvo.
Nenavikle na danju svjetlost, ploče su se, razbacane, bojažljivo skrivale jedna iza druge i trebalo je meni, ni pola ozbiljnom kupcu, dosta vremena i pažnje da, preturajući po pljosnatom izobilju, razaberem i proberem par njih koje bih mogao ponijeti kući. Svog prvog izbora se ni ne sjećam, ali onaj drugi, eto, pamtim. Kao da ću baš sada, po prvi puta, izvaditi crni vinil iz svog plastičnog ovitka i pustiti ga da se zavrti na mome gramofonu, četvrtastoj kutiji furniranoj jeftinom imitacijom mahagonija.
Omot ploče bio je crn, prošaran mnogobrojnim svijetlim tačkicama, koje su trebale ostavljati dojam neba prošaranog zvjezdama. Između pojedinih tačaka bile su povučene crte, baš kako se u astronomskim kartama obilježevaju sazvježđa. Spojene, tačke i crte su predstavljale obrise dva lika, muškog i ženskog, u trapez-hlačama i sa afro-frizurama, kako plešu na zvjezdanom nebu. U naslovu su stajale riječi soul i stars, loš odabir riječi još goreg mužičkog urednika iz Diskotona, koji je, valjda, još jedino za tu isluženu muziku mogao priuštiti licencu i autorska prava.
Taj dan sam otkrio da mi je naličje duše crno i da mi kroz podrum svijesti protiče rijeka guste, smeđe, nerafinirane melase. Prkoseći logici, sa dvadesetak godina zakašnjenja, na pogrešnom kontinentu i sa besramno malo pigmenta, ja sam počeo slušati soul. Tako je započelo moje čudnovato putovanje u prošlost, u jednu drugu kulturu i jedno drugo stanje svijesti. U stanje svijesti u koje, kada se poklope kazaljke i poslože zvijezde, rado otputujem i danas.
Sa stanovišta umjetnosti i muzičke kritike, soul se ne smatra posebno vrijednim i slušaču ne nosi veliki broj bodova. Sasvim opravdano, jer soul je, u pop-kulturi, muzička inačica Coca-Cole - pretjerano zašećerena harmonija, gazirani ritam koji prijatno bocka uši, i kratkotrajno osvježenje što ga pruža tekstualni kofein, a koje iščezava sa posljednjim taktovima pjesme i kod slušaoca stvara samo veću žeđ za još ovakve muzike.
Soul je nepogrešivo i neotuđivo crnački, melodijski zasnovan na gospel-harmonijama crnačke crkve, ritmički na naslijeđu R&B muzike, a tekstualno i duhom potpuno svjetovan, namijenjen derneku i plesu. Lišen narativne tegobe bluesa i oslobođen stege crkvenih kanona, soul razigrano pjeva o slatkoj strani života - o ašikovanju, zavođenju i sevdahu uzvraćenom i neuzvraćenom, velikodušno prepuštajući crnjak svome starijem bratu bluesu. Neopterećen i pitak, soul se, ranih 60-ih, poput zaraze širi radio-stanicama, najavljujući doba jedne nove, baby-boom generacije, one koja će srušiti rasne i spolne barijere i naučiti gubiti ratove.
Po prvi puta u historiji, soul na velika vrata uvodi Crnce u američku, i dalje, u svjetsku pop-kulturu. Upravo pjevajući soul, James Brown, Aretha Franklin, Ray Charles, Stewie Wonder, Diana Ross, Michael Jackson… uspijevaju kročiti na svjetsku scenu i utrti put svojim karijerama, a ujedno i karijerama svih silnih hip-hopera i rappera koji su došli iza njih. Sredinom šezdesetih, soul je sveprisutan temeljac pop-muzike koju nezasita publika konzumira u neograničenim količinama. Sa svojih proizvodnih traka magovi soul-produkcije skidaju hitove jedan za drugim, dok sa pokretnih traka na drugom kraju grada, na skoro isti način, silaze kolone gizdavih vozilica sa uglancanim hromiranim branicima.
Soul je do kraja decenije toliko rasprostranjen i preobražen, da se više niko sjeća njegovih pravih početaka. Dok se producenti nisu libili posegnuti za Bachom i latino-ritmovima, samo da bi obogatili zvuk i održali interes za soul-muzikom, istinski zaljubljenici u ovu vrstu muzike su počeli okretati leđa silnoj pomami, opredijelivši se da se radije, u samoći svojih domova, prisjećaju blistavo-zlatnih godina soula i crno-zlatnih glasova Otisa, Sam Cookea ili Marvina, (koji su, zluradom igrom sudbine, svi odreda skončali tragično).
Crnačka zajednica snažno reagira na globalno izbijeljivanje i odrođivanje soula od svog bića, pa se vraća u svoju raskošnu laboratoriju ritmova da u njoj sintetizira funk, muziku koja barem još nekoliko godina neće bijelim klincima omiljeti na prvo slušanje. Kao utješna nagrada, svjetskoj pop-kulturi je ostavljen disco, da, skupa sa pripadajućom rotirajućom kuglom, obilježi nadolazeću dekadu. A soul? Soul širokim narodnim masama više ne treba.
Izbačen sa svjetskog soundstage-a, tekstualno nedorastao ozbiljnijim vidovima crne i bijele muzike, soul se koprca, pokušavajući iznaći način za dugotrajniji opstanak. Uplovljavanje u ozbiljnije, politički angažiranije, teme, iako je iznjedrilo remek-djela poput A Change Is Gonna Come, nije moglo zaživjeti zbog inherentno vesele melodijske naravi soula. Naposlijetku, soul je prognan u arhive i rijetke muzičke klubove, a nama koji smo na svijet došli nakon njegovog zalaska, preostalo je samo da se bavimo muzičkom arheologijom.
Iz stanja hibernacije, soul je na svjetsku pozornicu izlazio samo da ponekom filmu osigura muzičku pozadinu i udari vremenski pečat ili da posluži kao zanimljiv žanrovski izlet umjetnicima koji pokušavaju pokrenuti ili oživjeti svoju karijeru. Doživljavan kao muzička forma duhom zaleđena u 60-im, soul je uvijek završavao sa istim prastarim, ušećerenim, tekstualnim obrascima, potpuno nezamljivim današnjoj publici.
Tako je bilo sve do nedavno, dok se nova generacija umjetnika nije odlučila ozbiljnije pozabaviti soulom i naposlijetku opraviti njegovu najslabiju kariku - tekst, opremajući ga dubinom koja mu je decenijama nedostajala. Za tu priliku, stvaraoci su posegnuli za semantičkim značenjem njegovog imena i zavirili duboko u dušu. Tamo su, dakako, osim isparenja zaljubljeničkog ushita, sreće i zakletvi na vječitu vjernost, pronašli i naslage mulja u vidu razočarenja, sumnje, samoprijezira, prijevare, posezanja za utjehom u vidu boce… Sve ono što su nekadašnji majstori soula doživljavali u životu i teškom mukom prikrivali na pozornici, današnja generacija soul-izvođača s merakom i ponosom opjevava u svojim soul-pjesmuljcima. Koji, zapravo, zbog ozbiljnosti i nisu više pjesmuljci, ali ih pažnjom deficitarna publika po defaultu tako doživljava, sve dok, u pola slušanja, ne shvati ironičnu, samoponižavajuću potku, zbog koje će pjesmu vratiti na početak i preslušati je opet. I opet.
I tako je, slušanje po slušanje, soul opet oživio, pa makar i na kratko. Jukstapozicija vesele, bezbrižne muzike i mračnih, beznadežnih tekstova je od strane današnje, sarkazmom dojene, generacije, prepoznata i prihvaćena kao savršen oblik izražavanja svojih osjećanja u vidu udaranja brige na veselje. A soul je, konačno, nakon dugo vremena, iznova pronašao sebe. Istina, u nešto drugačijem izdanju, i vremenu primjerenijem ruhu, ali jednako, hm, duševan.
U prilogu: par virulentnih primjera današnjeg soula (Fun guaranteed or your money back)
Amy Winehouse - Rehab
Sean Kingston - Beautiful Girls (Suicidal)
Rehab, joj rehab.
Zaljubila sam se u tu pjesmu. Pogotovo ako je čuješ ispod palmi na obali mora u Vignju na Pelješcu. Dok daskaši furaju oko tebe…
Comment by Strippy | 6/09/2007.