Psycho-soul
Vucarajući se po Bjelavama jedne davne školske jeseni, na pločniku ispred CDA sam se spotaknuo na sezonsku rasprodaju ploča. Bijahu to zaboravljene ploče, već izblijedjelih omota, ploče koje su imale tu nesreću da su se zatekle na dnu polica onda kada je mladež grabila njihove istonaslovljene bliznakinje, pa su, kada bi mladenačka pomama prošla, bivale vraćene u prašnjava skladišta, da tamo tavore u zagrobnom mraku i grobnoj tišini, nadajući se da će, ipak, jednoga dana nekom nježnom uhu pokloniti svoje, kroz godine sačuvano, akustičko djevičanstvo.
Nenavikle na danju svjetlost, ploče su se, razbacane, bojažljivo skrivale jedna iza druge i trebalo je meni, ni pola ozbiljnom kupcu, dosta vremena i pažnje da, preturajući po pljosnatom izobilju, razaberem i proberem par njih koje bih mogao ponijeti kući. Svog prvog izbora se ni ne sjećam, ali onaj drugi, eto, pamtim. Kao da ću baš sada, po prvi puta, izvaditi crni vinil iz svog plastičnog ovitka i pustiti ga da se zavrti na mome gramofonu, četvrtastoj kutiji furniranoj jeftinom imitacijom mahagonija.
