Umijeće tersanja

Cold Cash for Hot Dreams (…snova - II)

Bilo da završimo raštrkani na sve strane, raspršeni poput naših nedosanjanih snova, ili sklupčani u kutu vlažnog i memljivog podruma vlastite savjesti, grozničavih pogleda upravljenih u ništa, mi shvaćamo da su naše, nekoć bačene kocke, naposlijetku zastale i blještavim bijelim tačkicama ispisale brojeve koje nismo priželjkivali. Postaje nam jasno da će stvarnost, hitrim koracima iskusnog utjerivača, pokucati na naša vrata da naplati svoj dug.

Oni među nama, koji ovom spoznajom ne budu presenećeni i skamenjeni, počet će se grčevito osvrtati oko sebe, tražeći način, izgovor, neki slijed čarobnih riječi kojima će odagnati, ili barem odgoditi, svoje suočenje sa stvarnošću. Mnogo će se pametnih glavica ostvrnuti oko sebe, pa se konspirativno nakašljati i povjerljivim glasom prišapnuti stvarnosti na uho:

«Ovaj, vidi… moje pripreme za susret s tobom i nisu baš privedene kraju. Ja se, zapravo, namjeravam prihvatiti nekog postdiplomskog, pa ću se onda, iz sve snage, uhvatiti i u koštac s tobom. Šta kažeš na to da sve ovo malo odgodimo, a?»

Stvarnost će na to nezainteresirano slegnuti ramenima, svjesna da će zabludjelom vječitom školarcu, kad-tad pokucati na vrata i neumoljivo zaiskati svoje. Ponesen olakšanjem zbog sačuvanih snova i prilike da još malo uživa u netaknutim maštanjima, zaneseni sanjar upisuje školu za školom, nadajući se da će mu na nekom od kasnih popodnevnih seminara biti otkrivena tajna alhemije duše, kamen koji snove pretvara u stvarnost.

Ako se ništa ne promijeni i ako ih posluži sreća, ovi će mladi naučenjaci, kada im kose jednom osijede pepelom, i sami postati učitelji novim naraštajima onih koji traže utočište za svoje snove. Ako sreće ne bude, snove i nadu će zamijeniti rezignacija i gorčina, a iste će se, za male pare, moći utopiti u boci i šprici.

U svojoj intelektualno jeftinijoj varijanti, metoda školom protiv stvarnosti se ne zasniva na beskrajnom nizanju postdiplomskih titula na ogrlicu taštine, već na prostijem, ali skoro jednako beskrajnom, odugovlačenju dodiplomskog studija u svrhu odgađanja vlastitog suočenja sa neumoljivošću stvarnoga života. Dobrim dijelom baš iz ovog razloga, status apsolventa kod mnogih naših mladih ljudi traje jedan pozamašan politički mandat. Nekada i dva.

Razočarani i malodušni, mnogi sanjari spas potraže u odricanju od onoga što su tako čvrsto znali prigrliti, u prodaji svojih snova za bešćutni, hladni novac. Oni se odluče prodati, ali ne poput svih ostalih, tek toliko da opstanu na nemirnoj površini stvarnosti. Oni, za razliku od drugih, svom strašću uranjaju u nju i prodaju se bez ostatka.

Netom lišeni snova, oni postaju lišeni i osjećajnosti, opreza i straha, pa svoje poduhvate potpisuju drskim potezima kockara koji ne prezaju ni od čega ne bi li se, istodobno, idodvorili i izrugali stvarnosti, svom novom surogatu za abdicirano visočanstvo snova. Oni se u svoje zamisli unose strastveno, baš onako kako su se svojedobno ulagali u svoje snove, i bezobzirno, u nadi da će novcem i uspjehom nadomjestiti ili, tačnije, osvetiti ono čega su se odrekli, u zaludnoj nadi da će novostečenim novcem otkupiti i povratiti svoje snove. Oni su opasni po sebe i po druge – jer, oni nikada neće priznati koliko ih boli, već će samo velikodušno omogućiti drugima omogućiti da i sami osjete istu bol.

Mi, ostali… mi se nosimo sa ovim kako i priliči preživljavanju od danas do sutra. Od stvarnosti uzimamo zajmove kojima, na kašičicu, pokušavamo snove održati na životu, a potom ih, te iste snove, pažljivo vadimo iz njihove sehare, s ljubavlju ih razgledamo, pa ih, uz čeznutljiv uzdah, poput obiteljske srebrenine, na komad prodajemo za par svežnjeva papirnate utjehe. Uvijek par najsvetijih zadržimo za sebe, da nam potraju do samrtne postelje, a ostali neka idu, ta, od snova se ne živi.

Od njih ne, ali za njih – da. Ali, to znaju samo najhrabriji među nama. I najluđi. Oni koji ne ćute ni glad ni zimu dok slijede put ka svojim snovima. Oni koji su shvatili da im samo za snove vrijedi živjeti, pa onda, valjda, zašto ne i umrijeti? Oni koji su naumili da ostvare svoj smisao ili izgore u toj nakani, jer je to jedini put kojim vrijedi poći i ne osvrtati se na posljedice.

Ja sam, eto, sa tog puta, sa te zategnute žice, već odavno sišao. Nekoć sam se, naime, prepao posljedica i ustravio od visine, pa sam otišao kupiti sigurnosnu mrežu da me uhvati i sačuva ako padnem. Ja sam se, priznajem, za tu mrežu prodao. A kada sam se vratio i opet se uspeo tamo odakle sam sišao, žice više nije bilo. I ja sam se, smeten, zapleo u svoju jalovu mrežu i ostao takav, sapet, ukliješten, ne-svoj. Sada mi preostaje samo da brojim dane i pitam se – nisam li se, ipak, prodao u bescijenje?

Jer, naposlijetku, šta je tona snova? Za nekoga čitav jedan svijet, i ni gram zlata na olovnoj burzi stvarnosti.

Objavio/la: MoodSwingeR, 7. Jul. 2007. u 7:39 | Nesvrstano | 6 komentara |