Rasprodaja snova
Barem polovicom svoga bića, dijete živi onkraj stvarnosti, visoko među oblacima ispredenim od mašte, radoznalosti i šećerne vune. U svijetu u kojem nestvarno ne znači i neostvarivo, sa rječnikom u koji još nije upisano ‘nemoguće’, djeca grade svoj svijet paperjastim ciglama od snova, nepokolebljivo vjerujući da će ga jednom pretočiti u stvarnost.
A stvarnost je žilavo gvožđe, teško se tali vrelinom želje, još teže iskiva čekićem volje, i svoju ledenu kičmu neće poviti ni pod najgorljivijim maštaocima, niti će ustuknuti pred najzanesenijim snivačima. Umjesto toga, oni koji snivaju morat će se prilagoditi njoj. To naše prilagođavanje ćudima stvarnosti, naše prihvatanje da se povinujemo njenim zakonoma, nazivamo odrastanjem.
Odrastanjem učimo povlačiti crtu između stvarnog i nestvarnog, zabijamo klin koji će načiniti procjep što odijeljuje želje od mogućnosti. Većina nas ovu crtu povlači još zarana, ali čak i tada, mi odbijamo priznati da je ona, jednom povučena, neizbrisiva. Naprotiv, mi počinjemo mudro plesti niti svoje paukove mreže koja će odoljeti silovitim naletima vjetrova stvarnosti i premostiti oku nepremostivi jaz što se prostire između čežnje i snova.
Zato, kad tome dođe vrijeme, mi, koji se ne odričemo svojih snova, upisujemo škole koje će nas, ufamo se, odvesti poneki korak bliže ka njihovom ostvarenju. Oni prizemljeniji i pribraniji, već ustaljeni vazali stvarnosti, slijede, pak, savjete svojih starijih, pa se laćaju nauka od kojeg će moći živjeti unutar stvarnih, ali krutih okvira u koje su ugurali svoje živote i u kojima nije preostalo mjesta za snove.
Barem u jednom dijelu svoje mladosti, oni koji sanjaju su ljudi sa misijom, stvorenja sa tajanstvenim osmijehom na usnama koji ih čini drugačijim od običnih smrtnika koji su se već pomirili sa sudbinom. Ne govoreći nikome, mi znamo da su naše škole ključevi, ili barem kalauzi, što otključavaju vrata od snova do kojih ćemo jednom dospjeti i tada zauvijek promijeniti svijet. Nabolje, onako kako smo oduvijek maštali.
Jer, koje dijete sanjari o tome da postane knjigovođa, ili voditelj prodaje tople vode u nekom korporacijskom konglomeratu, ili lijeva prdimahovina u okoštalom birokratskom labirintu trinaestog kantona? Niti jedno. Sva naša dječija zanimanja su jednostavna, topla, korisna, iskrena. Ona nas odražavaju onako kako se mi sami nikada nećemo biti u stanju izraziti. Zato mi ne želimo odustati od njih, kao što ne želimo odustati od nas samih.
A i kako bi, jer svijet samo čeka da mi diplomiramo, magistriramo, doktoriramo ili šta-već-dolazi-poslije-toga, pa da snažni, spremni i sposobni, zasučemo rukave i prihvatimo se oblikovanja stvarnosti u nešto što će nalikovati našim snovima. Stoga, mi učimo. I dok učimo, dok se spremamo za svoj veliki uzlet, mi imamo pravo da svijet gledamo kritičkim okom, da uočavamo nesavršenosti i nedostatke onoga što nazivamo mogućim, i da oholo zamišljamo kako će naša slika, kada je jednom dovršimo, biti približna savršenstvu.
No, onoga dana kada završimo sa svojim naukama, sa svojim projektima koji se bave termodinamičkim svojstvima crnih rupa ili ulogom prelaska na mesožderstvo u nastanaku primitivnih društava, mi, ushićeni i sretni dok znojavim rukama stišćemo svoje mukom stečene ovitke papira, shvatamo da smo, skupa sa diplomantskom togom, na sebe uspjeli navukći tek glomazni, nezgrapni, zahrđali oklop na kom, posred prsa, jedva čitljivo, stoji ugravirano: Don Quixote.
Uzimajući papire na kojima, gizdavim slovima, stoji ispisano naše ime, mi svijetu vraćamo pravo da se o njemu izražavamo samo kritički, da mu spočitavamo nepodobnosti i zablude, da mu nalazimo mane i brojimo greške. Od nas se očekuje da nešto poduzmemo, da nešto uradimo.
I mi smo, konačno, spremni da ostvarujemo svoje snove. Da mijenjamo svijet.
No, tada se suočavamo sa jednim malenim, posve malešnim problemom, za koji do tada nismo čuli, niti su nam o njemu ikad išta rekli (ili možda jesu, samo što mi nismo bili voljni slušati), a taj problem je da stvarnost ne upošljava ljude koji su spremni i voljni mijenjati svijet. Ljude koji su radi trčati za svojim snovima.
Stvarnost traži knjigovođe, traži ljude koji su u stanju sklopiti ugovor, potpisati sporazum ili povećati profit, a mi… mi smo u stanju tek raspravljati o astrofizici, o odjeku dadaizma u američkoj umjetnosti ili o manga-stripovima, o stepenicama koje vode put neba, do vrata na kojima ćemo otključati svoje snove… i ništa od svog tog našeg silnog znanja neće platiti račune, niti će vratiti dugove.
U tom trenutku, izuzev rijetkih, svi se mi slamamo. Svi pokleknemo, svako od nas na svoj način.
-nastavit će se -
Trebala sam i ja to ranije znati, pa se odmoriti od studija, prije nego sto se zaposlih. A ovako potrcah puna ideala da mjenjam svijet i shvatih da jedinu stvar koju mogu promjeniti sam ja.. i sve ono sto me cini. A to ne zelim.. i tako, zivim svakodnevno u intrAkonfliktu ili ti sa samom sobom i postajem sve nezadovoljnija i sobom i atmosferom na poslu i samim zivotom. Yay
Comment by Banshee | 5/07/2007.
Razočarenja znaju biti dobra terapija odgrtanja magle )
Comment by Hellen | 5/07/2007.
letizi@ mor@tti k@za sir @lexu fergus@nu :
z@ nedely@u : inter 3 ; zelj@ 0
Comment by k@p@k | 6/07/2007.