Rasprodaja snova
Barem polovicom svoga bića, dijete živi onkraj stvarnosti, visoko među oblacima ispredenim od mašte, radoznalosti i šećerne vune. U svijetu u kojem nestvarno ne znači i neostvarivo, sa rječnikom u koji još nije upisano ‘nemoguće’, djeca grade svoj svijet paperjastim ciglama od snova, nepokolebljivo vjerujući da će ga jednom pretočiti u stvarnost.
A stvarnost je žilavo gvožđe, teško se tali vrelinom želje, još teže iskiva čekićem volje, i svoju ledenu kičmu neće poviti ni pod najgorljivijim maštaocima, niti će ustuknuti pred najzanesenijim snivačima. Umjesto toga, oni koji snivaju morat će se prilagoditi njoj. To naše prilagođavanje ćudima stvarnosti, naše prihvatanje da se povinujemo njenim zakonoma, nazivamo odrastanjem.
Odrastanjem učimo povlačiti crtu između stvarnog i nestvarnog, zabijamo klin koji će načiniti procjep što odijeljuje želje od mogućnosti. Većina nas ovu crtu povlači još zarana, ali čak i tada, mi odbijamo priznati da je ona, jednom povučena, neizbrisiva. Naprotiv, mi počinjemo mudro plesti niti svoje paukove mreže koja će odoljeti silovitim naletima vjetrova stvarnosti i premostiti oku nepremostivi jaz što se prostire između čežnje i snova.
