Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

“‘Tica Selica’, izvolite?” – docrvkutalo je do mene s druge strane slušalice.

“Dobar dan…” – započeo sam neubjedljivo, još uvijek nesiguran u svrsishodnost svoga upita – “Vi se bavite selidbama i prenošenjem svih težih… stvari?”

“Da, u tome smo najbolji, nema nam, znate, premca u čitavom gradu.” – započela je umilnim glasom krotiteljke zmija.

“Odlično… mislim da mi baš to treba…” – premišljao sam naglas, tragajući za pravim riječima, koje su se, sve odreda, zaigrale skrivača pred mojom pameću – “Trebao bih preseliti neke stvari.”

“Svakako, svakako…” – omamljivala me glasom kao zurla kobru – “Samo recite koliko soba selite?”

“Soba?” – ponovio sam – “Ah, da. Otprilike… tri. Zapravo, tri sobe i jedan blog.”

“Blog?” – začudila se – “Hm, da Vam kažem… tri sobe neće biti problem, to možemo koliko sutra. A i taj blog bismo rado prebacili sa dva malo jača momka, ali njega ste, vidim, već preselili?”

“Ah, da, u pravu ste.” – prisjetih se – “To sam potpuno smetnuo s uma. Čudne stvari, znate, ti naši blogovi. Uvijek idu par koraka ispred nas, iako bi se mi zakleli da oni za nama tek kaskaju. Ne zamjerite.”

“Nimalo, i meni se dešavalo.” – zakikotala se srdačno i, po prvi puta, spontano, pa se smjesta vratila u svoj uhodani spiel – “Nego, da ja sve utanačim za ovaj vikend? Može? Samo još dajte adresu i recite je li to sve?”

“Pa… nije sve.” – oklijevao sam – “Znate, kad se već bavite nošenjem, imam još par sitnica, iako malo težih, za donijeti.”

“Samo recite.” – samouvjerenost je nosila njene riječi kroz telefonske žice.

“Trebao bih donijeti neke odluke, pa ako mogu računati na vašu pomoć..?” – prevalih preko jezika.

“Odluke? Donijeti?” – sada je ona tražila riječi, ali ne zadugo – “Nažalost, mi ne možemo donijeti Vaše odluke. Nismo od nadležnih dobili odgovarajuću dozvolu. Do daljnjeg, to morate činiti sami. “

“Ne možete ih donijeti, dakle?” – snuždih se, ne toliko neočekivano – “A možete li ih barem odnijeti od mene? To bih vam dobro platio.”

“Ne možemo ni to.” – stigao je odgovor, skupa sa crvenom mašnicom radoznalosti – “Oprostite, a zašto biste željeli da Vam neko odnese odluke?”

“Pa zato što ih onda ne bih morao donositi. To je bar očigledno, zar ne?” – podvukoh ovu svoju mudrost.

“Jeste, ali isto tako možete odlučiti da više ne donosite odluke i gotova stvar.” – predložila je.

“Istina…” – vagao sam ovaj njen prijedlog – “Ali to bi onda značilo da se odluke, nedonesene, gomilaju i gomilaju, pa da se, jednog dana, sve silne posljedice njihovog nedonošenja sruče na mene.”

“Govorite kao da već imate iskustva sa tim.” – primijetila je, pa dodala – “No, baš zbog toga što misle da tu lavinu mogu izbjeći, ljudi i donose odluke. Ili se sele.”

“U pravu ste.” – uzdahnuh – “Uostalom, i selidba je odluka, zar ne?”

“Tačno. I bijeg je odluka.” – suglasila se – “I to počesto ona najbolja.”

“Vaš način razmišljanja me ohrabruje.” – presabrah se – “Preselit ću se odmah. Ili barem sutra. Najkasnije prekosutra.”

“Zabilježeno.”

“Samo da još nešto upitam…” – ne uspjeh se othrvati iskušenju – “A šta bude sa posljedicama nakon selidbe? Da li one ostaju tamo gdje ih ostavim ili ih vi prenosite sa stare adrese?”

“Nema potrebe.” – objasnila je – “Pošto posljedice snosite sami, nema potrebe ni da ih ostavljate, niti da Vam ih mi donosimo.”

“Nego?”

“Vi se samo preselite i bezbrižno uživajte u novim krajevima, a ovisno o situaciji i ozbiljnosti iste, posljedice će Vam na vrata ionako donijeti policija, utjerivači dugova ili roda.”

* * *

“Jesi li više odlučio?” – govori Alfie s vrata, dok ulazi kroz njih s ovećom kutijom pod miškom.

“Odlučio šta?” – ne pratim ga baš najbolje.

“Odlučio da prestaneš biti neodlučan.” – pojašnjava on.

“Nisam baš. Uostalom, mislim da baš… i nisam… neodlučan.” – branim se – “Hajde, kao da ti znaš nešto o tome? Niti šta donosiš, niti šta snosiš.”

“Kako ne donosim, evo donio sam kutiju.” – ne da se on.

“Vidim. A šta je u toj kutiji?” – upitam.
“Kokoš. Zove se Pandora.”- odgovara.

“Daj da vidim.” – molim ga.

“Ne može. Nije preporučljivo otvarati.”

“Pa što si je onda donio?” – pitam.

“Kad donesem odluku… e, onda otvaram.” – reče i stade pažljivo otvarati kutiju.

“I onda..?” – rekoh, iščekujući neko objašnjenje.

“Onda Pandora snosi…” – poče on, ščepavši Pandoru za gušu.

“Posljedice?” – bubnuh, pobojavši se za Pandorin opstanak.

“Ma, jok, kakve posljedice.” – frknu on, i izbeči se u pirgavu kvočku koja od straha kokodaknu – “Kad donesem odluku, samo je pogledam, i Pandora snese jaje.”

Bez posljedica.

Autor: MoodSwingeR.