Snošenje odluka, donošenje posljedica
“‘Tica Selica’, izvolite?” - docrvkutalo je do mene s druge strane slušalice.
“Dobar dan…” - započeo sam neubjedljivo, još uvijek nesiguran u svrsishodnost svoga upita - “Vi se bavite selidbama i prenošenjem svih težih… stvari?”
“Da, u tome smo najbolji, nema nam, znate, premca u čitavom gradu.” - započela je umilnim glasom krotiteljke zmija.
“Odlično… mislim da mi baš to treba…” - premišljao sam naglas, tragajući za pravim riječima, koje su se, sve odreda, zaigrale skrivača pred mojom pameću - “Trebao bih preseliti neke stvari.”
“Svakako, svakako…” - omamljivala me glasom kao zurla kobru - “Samo recite koliko soba selite?”
“Soba?” - ponovio sam - “Ah, da. Otprilike… tri. Zapravo, tri sobe i jedan blog.”
“Blog?” - začudila se - “Hm, da Vam kažem… tri sobe neće biti problem, to možemo koliko sutra. A i taj blog bismo rado prebacili sa dva malo jača momka, ali njega ste, vidim, već preselili?”
