Uputstvo za upotrebu seljakluka…
Sjedim sinoć sa poznanikom u jednoj poprečnoj ulici koja vodi ka onoj većoj i glavnoj, kojom kuljaju mase ljudi:
“Eto na šta smo spali, nas Sarajlije satjerali u bočne ulice… Znaš li ti da pravih, prijeratnih Sarajlija trenutno u gradu ima samo 17 posto?”
Znam, dobro znam. Čak sam osjećala i da su ti procenti znatno manji. Kao u mreži, misli mi se odmah isprepletoše oko jednog dešavanja od prije par godina. Naime, kao i svakog drugog “Sarajliju” (pojam koji u mom tekstu nije baš definisan po mjestu rođenja, već po privrženosti svome gradu, u kojem je rođen, živi, radi ili slično), mene srce zaboli kada vidim koliko se ljudi bahato i bezobrazno ponašaju. I onda reagujem, urlicima, psovkama, užasavanjem i tome sličnom… Baš kao i tada, prije par godina, kada sam, prolazeći uzanom uličicom koja mi služi za alternativni pristup svom domu, odlučila spustiti prozor da bih ispsovala čovjeka koji se autom ispriječio i stao nakrivo, a potom otvorio vrata, i na miru otišao pričati sa komšijom.
