Per aspera ad sequestra (Per dijaspora ad astra - II)
U vakat kad im se potura pod nos kao obavezno štivo, Hasanaginica školarcima nema nikakvog smisla. Nabujali, okivajući stid, razbješnjeli ponos, iznevjerena sujeta, i njihov nepotreban, tragičan sraz, što vodi ka svome nesretnom svršetku, sve sa imotskim kadijom koji sa svatovima jezdi negdje u pozadini… Prezrela ljepotom i savršeno uokvirena metrikom, Hasanaginica je lišena razumu bliskog značenja i objašnjenja. Stoga Hasanaginicu treba doživljavati, a ne razumjevati.
Kada to i čine, ljudi je doživljavaju tek kao umjetničko djelo, možda i kao pripovijest koja oslikava ondašnju kulturu, ali nikako ovu današnju. Stoga Hasanaginica tavori kao nejasno sjećanje u limbičkim sistemima raseljenih Bosanaca, koje im, skupa sa Vučkom, Papetom i Pimpekom, služi za podupiranje vlastitog kolektivnog identiteta. Nju iz tog podruma memorija na površinu svijesti izvuku tek riječi sugovornika na kafi, koje zabezeknute Bosance, turiste u rodnim gradovima, prenu iz sanjarenja o mogućem povratku:
“…a ona meni nije došla, nit’ mi se javila, i tako mi se zamjerila, pa sam ja nju otpisala…”
“…i on mene ni da pozdravi, a ja mu s ocem u školu iš’o! Ma, otkačio sam ga za sva vremena…”
Odijeljen i pomalo odrođen od svoje čaršije, strani-domaći čovjek usred rečenice spozna da Hasanaginica, ne samo da je, evo, živa i zdrava, već da po jedna sjedi na svakom od mindera po mahalskim sokacima i da, barem u svome mini-izdanju, Hasanaginica i Hasanaga čuče u svakom od nas. Dvije trećine naših dušmanluka, naših izgubljenih prijateljstava i bivših pobratimstava, dvije trećine naših šutnji, naših nepozdravljanja i uzdignutih noseva, nisu ništa drugo već ishodi slučajnih nesporazuma, pogrešno protumačenih riječi i na nož dočekanih djela.
Neobjašnjivi poriv da se svugdje, a posebice tamo gdje ih nema, u svemu nađu skrivena simbolika i namjera, da se sve protumači shodno nekim svojim nahođenjima i redu, dovodi nas hametice do razvrgnutih brakova, rastočenih ljubavi, razorenih prijateljstava… ko zna, možda i do ratova?
Ono što u srku te kafe i usred te spoznaje osjeti nesporno-dijasporni Bosanac, nalikuje bijesu roditelja koji otkrije da djeca jedno drugome kamenicama razbijaju bicikla, umjesto da se na njima vozaju. I od toga ti praviš problem?! To ti nazivaš razlogom?! ostaju neizgovoreni urlici raseljenog Bosanca. No, umjesto zvuka, tu zavlada tišina. I razočarenje u kolektivni identitet zbog posvemašnje neozbiljnosti spram samih sebe, propraćeno zaricanjem da ga se drugi puta, ni za sva blaga ovog svijeta, neće moći natjerati da opet svrati do Bosne…
Za mnoge se ljude priča se tu završava, skupa sa nazor odrađenim odmorom kojem je isteklo vrijeme. Za one preostale, koji u programu obaveznih likova u sklopu porodičnih sjedeljki dospiju saslušati sve strane u nevidljivoj drami svog bosanskog mikrokozma, polarizirano staklo počinje pokazivati jednu posve drugu sliku i oni polako uplovljavaju u treći čin - Kod amidže Idriza.
Našem iseljeniku u tom trenutku sine da, ako su razlozi za silne probleme među našim ljudima u stvari nepostojeći i ništavni, onda ni na njihovo rješavanje neće trebati ništa konkretno, već samo malo zlatne prašine i kalofonija strpljenja da podmaže strune na gudalu taština. I tako, ako mu vrijeme i volja to dopuste, Bosanac na dopustu u trećem činu igra ulogu slučajnog mirotvorca, pozivajući se, ako ustreba, na svoj autoritet daljine, zbog kojeg mu se gleda kroz prste i udovoljava mnogim, naizgled nečitljivim, zahtjevima.
Zahvaljujući sretnim okolnostima i trudu našeg čovjeka iz tuđine, za vrijeme kratkog odmora u domovini znaju biti obnovljena mnoga prijateljstva, izmireni zavađeni komšiluci, srušene brane šutnje i ignoriranja onih drugih, da bi Hasanaginice u nama zašutjele na barem nekoliko mjeseci, ili čak na čitavu godinu, do slijedećeg njihovog dolaska. A onda našim električarima, našim mehaničarima, našim zidarima i inžinjerima na privremenom radu negdje, valja opet zasukati rukave i iznova početi opravljati bojlere ljudskih duša, ne bi li tako otplatili dug sebi što nisu tu.
I ne bi li se tako, preko dijaspore, riješili tog duga i konačno se uspeli do zvijezda.
Bosna i sve bosansko kao kamen oko noge u hladnoj bujici tuđeg svijeta?
U isto vrijeme prsluk za spasavanje za one ovdje?
Comment by hadzinica | 19/06/2007.
Čudo je ta dijaspora, čudo.
A opet… nije svaka dijaspora ista, znaš?
Ljudi koji svuda služe kao mirotvorci to rade i kada dođu “kući”. A oni, ukoljice, svađalice, pogani i prljavi, bili ovdje ili “tamo” isti su vala…
Comment by Strippy | 19/06/2007.
Evo dusa me zaboli na ovaj nadasve dirljivi prikaz te divne dijaspore. I onda se sjetim mojih deset godina provedenih na rubu dijasporskih zajednica (i naravno da nema samo jedna) i nesto ne mogu da nadjem te “mirotvorce.”
A dalo bi se pisati na temu dijaspore. Kako si podoban pod uslovom da hoces na folklor ili u kolo srpskih sestara da pletes carape za junake (u mom gradu nije bilo croat dijaspore, tako da ne znam iz prve ruke koji oni povod koriste). A ako odbijes obje, onda si tek od zla oca i gore matere i majke tih zajednica ce koristiti tvoje ime kao primjer svega najgoreg o dijasporskom zivotu, svo vreme zmireci pred svojom narkomanskom djecom (cast izuzecima).
Comment by Intercontinental TerSanja | 19/06/2007.
bravissimo, maestro!
Comment by verdica | 19/06/2007.