Per aspera ad sequestra (Per dijaspora ad astra - II)
U vakat kad im se potura pod nos kao obavezno štivo, Hasanaginica školarcima nema nikakvog smisla. Nabujali, okivajući stid, razbješnjeli ponos, iznevjerena sujeta, i njihov nepotreban, tragičan sraz, što vodi ka svome nesretnom svršetku, sve sa imotskim kadijom koji sa svatovima jezdi negdje u pozadini… Prezrela ljepotom i savršeno uokvirena metrikom, Hasanaginica je lišena razumu bliskog značenja i objašnjenja. Stoga Hasanaginicu treba doživljavati, a ne razumjevati.
Kada to i čine, ljudi je doživljavaju tek kao umjetničko djelo, možda i kao pripovijest koja oslikava ondašnju kulturu, ali nikako ovu današnju. Stoga Hasanaginica tavori kao nejasno sjećanje u limbičkim sistemima raseljenih Bosanaca, koje im, skupa sa Vučkom, Papetom i Pimpekom, služi za podupiranje vlastitog kolektivnog identiteta. Nju iz tog podruma memorija na površinu svijesti izvuku tek riječi sugovornika na kafi, koje zabezeknute Bosance, turiste u rodnim gradovima, prenu iz sanjarenja o mogućem povratku:
