Umijeće tersanja

Per dijaspora ad astra

Među najpogubnije zablude u koje tako kobno i dirljivo vjeruju ljudi koji su nekoć iz nje otišli, spada ona da se u Bosnu odlazi na odmor. Nažuljane duše i skučenog, ali ustreptalog srca, mnogi se Bosanac baš u ovo ljetno praskozorje zaputi tako put rodne grude, oboružan beskrajnim strpljenjem, čežnjom i poklonima za svoje najdraže, za one koji su mu još preostali u starom kraju.

Dotjeran tako pred kućni prag, što dizelom, što kerozinom, a što visokooktanskom nostalgijom, dijaspo-Bosanac obznanjuje svoje prispijeće veselim kliktajima i grlenim povicima, a njegov rod mu jednako uzvraća, uz suzne zagrljaje i uzajamno timpanično krhanje otvorenim dlanovima po širokim plećima. Oslobođen jarma tuđinskog tabijata, naš čovjek uzdahne s olakšanjem, pa opušten uroni u sebe, onakvog kakav je bio prije nego što je otišao. U sebe, kakvog se sjeća.

Da mu, u toj lavini ushita, preostane makar i zrnce mudrosti, naš bi vrli namjernik, usred prve kahve, one slatke, ustao sa stolca ili sa mindera i srdačno se opet izljubio sa svojima, pa bi se u mjestu okrenuo na petama i zaputio se natrag u pravcu Butmira ili prijevoznog sredstva kojim je i stigao. No, mudrost je, baš kao i pamet, ostavljena na ispaši negdje na podvlašićkim ledinama, pa Bosanac ne ustaje, već se, razrahaćen, još dublje zavaljuje u udobni naslonjač stare obiteljske sofe, iskreno se radujući nasžtupajućim danima odmora.

Najbolji način da uživaš u Bosni i u svome rodnom gradu je da to učiniš kao turist, geslo je ovih nesretnika. Konačno se možeš pozabaviti stvarima koje donose nasladu i ugodu, dakle - meračiti, a da, pritom, ne moraš zaglibiti u živom blatu jada i čemera bosanskohercegovačke svakodnevice. Oni među nama, koji su filozofiju iseljeničkog epikurejstva doveli do savršenstva, u stanju su noćima i noćima dernečiti po kafanama i surfati sa sijela na sijelo, a da njihov mjehur od sapunice u kojem se, zaštićeni, kreću ne bude u stanju probiti ni najoštriji trn na rascvaloj ruži bosanske mizerije.

Dok se trsi i upinje da bosansko čistilište promatra baš kao što bi iz brzog voza gledao promičući krajolik - letimično, nezainteresirano i bez osvrtanja, Bosanac u rasijanju ne stigne ni primijetiti kad mu se iza leđa prikradu duhovi vlastite prošlosti i sa njega strgnu brižljivo isheklani ogrtač ravnodušnog prolaznika. Jer, turisti su ljudi koji gradovima jezde bez sjećanja na prošle živote koje su proveli u njima, a mi sjećanja imamo toliko da bismo… od njih mogli živjeti. Što i činimo.

A kada se sjećanja i stvarnost, poput materije i antimaterije, sudare negdje na Skenderiji, ili na Marijin-Dvoru, tada nastaje gromoglasno poništavanje svega onoga što smo mi sebi umislili da smo, i mi ostajemo ogoljeni i ranjivi, svedeni na ono što doista jesmo, izloženi zubu vremena, zapletima obiteljskih drama, raspršenih snova… Takve skršene duše sad već i djeca mogu primiti za ruku, pa ih odvesti do najbliže kafane, gdje im, dok čekaju kafu i sok, započinju recitirati prvi čin bosanske drame, izdanje za dijasporu.

U tom izdanju, prvi čin uvijek nalikuje deklamiranom leleku Stojanke majke knešpoljke. ‘Nije ovo, djeco, Knešpolje, ovo je polje nevolje!‘, aliterira u ušima ošamućenog iseljenika, dok se izmijenjuju toponimi - Bosna, Sarajevo, Čaršija… Kuknjavu uvijek začini crni biber pesimizma i posvemašnjeg odsustva nade, a ovaj čin biva zaključen riječima ‘dobro si uradio što si otišao, barem si se ti spasio’ koje, naizgled, konačno razdvajaju iseljenika od sredine iz koje potiče, a zapravo ga, majstorski i neizbježno, uvode dublje u zaplet.

Slijedeći čin je, dakako, Hasanaginica.

- nastavit će se -

Objavio/la: MoodSwingeR, 18. Jun. 2007. u 7:13 | Nesvrstano | 3 komentara |