Per dijaspora ad astra
Među najpogubnije zablude u koje tako kobno i dirljivo vjeruju ljudi koji su nekoć iz nje otišli, spada ona da se u Bosnu odlazi na odmor. Nažuljane duše i skučenog, ali ustreptalog srca, mnogi se Bosanac baš u ovo ljetno praskozorje zaputi tako put rodne grude, oboružan beskrajnim strpljenjem, čežnjom i poklonima za svoje najdraže, za one koji su mu još preostali u starom kraju.
Dotjeran tako pred kućni prag, što dizelom, što kerozinom, a što visokooktanskom nostalgijom, dijaspo-Bosanac obznanjuje svoje prispijeće veselim kliktajima i grlenim povicima, a njegov rod mu jednako uzvraća, uz suzne zagrljaje i uzajamno timpanično krhanje otvorenim dlanovima po širokim plećima. Oslobođen jarma tuđinskog tabijata, naš čovjek uzdahne s olakšanjem, pa opušten uroni u sebe, onakvog kakav je bio prije nego što je otišao. U sebe, kakvog se sjeća.
