Like, that girl from Bosnia… or whatever…
Danas dobih mail od druge polovice svoga mozga, moje najbolje drugarice iz srednje škole. U mailu, ona se prisjeća našeg roadtrip-a na Woodstock ’99, kad smo bile četvrti srednje, maturantice iliti high-school seniors, i kada smo mislile da imamo svijet na dlanu. Kad je ona planirala svoj odlazak na East-coast college, gdje imaju vremenske prilike i godišnja doba, za razliku od naše pustinje i 350 dana sunca godišnje. Kad smo obećale jedna drugoj da ćemo ići i na Woodstock ’09. Koji nam je u to vrijeme bio nezamisliv. I kad smo razmišljale gdje bi bile i šta bi radile za deset godina. Moram priznati da smo bile u pravu, u najvećem dijelu. Ona jeste u Njujorku, pri izdavačkoj industriji, hrani svoj apetit za knjigama. Ja sam tamo gdje sam se i zamišljala u profesionalnom životu, čak i sa istom osobom.
Samo što sam u Bosni.
I da sad upoznam osamnaestogodišnju sebe i kažem “bona self, za osam godina ti ćeš živjeti u Bosni” – sama bih sebi umrla od smijeha.
Izbjeglički život me naučio da je puno bolje sto brže se prilagoditi novoj okolini. Čisto zbog samoodržanja. Jer, najbrže naučiš da kažeš “kruh” ako ti na tvoje “hljeb” teta u pekari samo okrene leđa… i tako ostane stajati pune četiri minute, dok jedanestogodišnja ti, naposlijetku, ne izađes na studen sa suzama u očima, u tuđoj tankoj jaknici, i moraš tražiti drugu pekaru u nepoznatom gradu. Kad želiš da ideš u školu, ali te prvo pitaju da se izjasniš – jer od toga zavisi hoce li te primiti. Naravno, na crno. Kad pogodiš pravi odgovor pri izjašnjavanju o tome ko si i šta si, pa ti imaš marendu, dok tvoj mala sestra ne zna šta je, pa je nema. Kad skineš lokalni dijalekt i naglasak u rekordnom roku, i time izbjegneš biti “the other”. Ostala. drugačija.
Tako da, po samom dolasku u Ameriku, postajem tek još jedno srednješkolsko derište. Kompletno sa dramom oko izlazaka, dejtova, male mature, velike mature, pisanjem užasno loše poezije na engleskom… I sve smo mi tada bile “mrtva alternativa.” Nosile smo crno i slušale Tori Amos. Religioznom prilježnošću obilazile ponoćne “Rocky Horror Picture Show”. Obuvale martensice i navlačile mrežaste čarape. Čitale Anne Rice. Prekomjerno. Slušale Pearl Jam i Counting Crows. Provodile dane igrajući Trivial Pursuit i strip-Trivial Pursuit. Upoznavale tequilu.
Pišem maturski iz engleskog na temu Andyja Warhola, a iz istorije rad o ruskim umjetnicima propagande. Provodim sate i ostavljam vid u tamnoj komori na časovima fotografije. Razvijam prvu sliku iz camera obscurae koju sama sklepam i uvjerena sam da je to što napravim magično. Potom slikam i razvijam, razvijam godinama, a miris fiksera mi je konstantno u nozdrvama. Na kraju te četiri godine, za razliku od svih teenagerskih serija, mi se rastajemo, jer one odlaze u ivy-league škole, a ja idem tamo gdje mi ponude najveću stipendiju.
Tek na faksu, na predmetu ženskih studija, kad u diskutujući u grupi o “The Handmaiden’s Tale” spomenem silovanje kao sredstvo etničkog čišćenja, na što jedna glupa plavuše prevrne očima, shvatim da, možda, i nisam toliko asimilirana kao što mislim. To mi se potvrdi kad je kasnije čujem kako me opisuje nekome sa “And, like, that girl from Bosnia… or whatever…”
I nekih šest godina nakon doseljenja, ja shvatim da ja jesam “that girl from Bosnia… or whatever.” Pa to postane naslov mog prvog foto-eseja. O mojoj porodici. Koja koristi Colgate kaladont i ima američku zastavu na ormariću u kupatilu. Koja ima police knjiga na našem jeziku pored moje kolekcije iz Borders-a. Koji dan za danom počinju sa kafom iz džezve i onda idu na poslove za koje se nisu školovali. Koji su se odrekli svojih identiteta zarad sreće svojih potomaka – onih istih koji sa jednim jedinim prevrtanjem očiju nebitne plavuše postanu trenutno i bolno svjesni da ce uvijek biti drugačiji. I napokon, to prihvate.
Kako sam se ja vratila je nebitno. Malo sretnih slučajnosti, malo bježanja od života kojeg sam sebi tamo pažljivo sagradila – i shvatila da ga ne želim. Malo više želje da vidim odakle vučem ove ters-gene. Samo što sam sad, ili previše slobodna za naše mahale, kako reče moj Prvi bosanski momak ikad ™, ili tek iritantni snob koji melje o svome džetseterskom životu, kako me okarakterisa jedan bloger.
Ako im ostaviš izbora, ljudi će te uvijek pokušati ubrojiti u ostale. As “the other.” Ali mi to, srećom, ne mogu nametnuti. Ne više.
Skoro da mi je neprijatno da kažem da je ovo dobar tekst, na sve ovo tersanje. Ali, evo kažem, ovo je dobro skrojen tekst. Nevična sam terslarluku (tako bi se reklo?), nijedno slično iskustvo nemam, ali mi ništa nije falilo da te razumem.
Comment by Tatjana | 15/06/2007.
Sjetih se kako je mene obrazovala jedna zagrebačka trafikantica. Mislim da poslije toga nije više nikada nikog. Sjetih se još mali milion situacija koje nisu ni nalik tvojima, ali je feeling isti.
Comment by Roque from Bosnia… or whatever | 15/06/2007.
Svi smo valjda u izbjeglickim dasnima prosli kroz slicne situacije…Ma, tuga me uhvati samo kad se toga sjetim…
Comment by mirnesa | 15/06/2007.
Meni je moje izbjeglistvo danas smijesno. Ponekad tako ispricam roditeljima koji su ostali u Sa i oni pocnu plakati kao da je meni bilo gore nego njima. Nekako mislim da je najgore bilo biti izbjeglica u susjednim zemljama. Znali su ubosti gdje je najbolnije.
Kad ti neko u Americi kaze Bosnia ili whatever mi je i “prihvatljivo”. Mozda bih i ja rekla isto za nekoga ko dolazi iz Azerbejdzana ili Uzbekistana ili Tadzikistana. Jer stvarno nemam pojma gdje se nalaze niti bi ih znala locirati na mapi. A pomalo je nerealno ocekivati da se bas svi unesu u atlas, potraze te na mapi, zaintereseuju se za tebe kao osobu i prestanu da te gledaju kao neku “egzoticnu” i daleku biljku sa Balkana ili whatever…
Enivej, mislim da nisi u pravu. Kako si se vratila i zasto je najbitnije u svemu. Napisi nesto o tome.
Comment by iluzija | 15/06/2007.
Draga Sanja,
našla sam se u ovom tekstu. Od početka do kraja. Kao da si opisala moj život. Osim što sam bitku hljeb-kruh dobila 1997 u Makarskoj, i što sam bila bez roditelja i bez američke zastave na ormariću u kupatilu.
Svaki put kada bih ispunjavala formulare za part-time job, za peto ili deseto, ja sam morala označiti da nemam ni državljanstvo ni stalni boravak. Tu sam na studentskoj vizi…
U srednjoj školi, u malom selu, svi su me naopako gledali jer nisam bila tipični “exchange student”. Prošla je godina dana, a ja sam OPET bila tu. Yearbook staff, photography group, been in couple of plays…
Na faksu su me zvali “bos”. Short of Bosnian.
Diplomirala 12 maja, 17 sletila u Sarajevo. I tu sam dan-danas. Ne razumijemo se najbolje moja sredina i ja, ali u nekom globalnom smislu barem sam našla gdje pripadam…
Hvala ti, što me kroz ovako fino sročen tekst provuče kroz sjećanja…
Comment by Strippy | 15/06/2007.
i missed you
Comment by roxy | 15/06/2007.
@Tatjana, Roque, I Mirnesa - hvala, ja sam zamalo “trash”irala cijeli text jer mi je bio totalni cliche - i svi smo mi to prosli hiljadu puta…
@iluzija - ne razumijemu u cemu nisam u pravu? please, pojasni. A poenta svega je da se ja uopste nisam osjecala egzoticno niti drugacije vecinu svog americkog zivota, a da pri tom jesam bila drugacija.
@strippy - you’re welcome. U potpisu “BoZ” (ja sam ipak isla u ghetto high school
)
@roxy -
Comment by Intercontinental TerSanja | 15/06/2007.
mislim da nisi u pravu kada kazes da je nebitno zasto i kako si se vratila. to sam mislila. to bi bilo zanimljivije znati. barem meni jer sam sa ja vratila pa opet otisla.
cinjenica da se nisi osjecala drugacije vecinu svog americkog zivota je vjerovatno zato sto si, pretpostavljam bila ili mala ili bar jako mlada. no nije vazno, oni su te podsjetili.
Comment by iluzija | 15/06/2007.
To sto su, vlastitome kritickom oku, nase price nepodnosljivo pateticne, ne cini ih manje nasima, niti nas same manje zivima.
Comment by MoodSwingeR | 18/06/2007.