Like, that girl from Bosnia… or whatever…
Danas dobih mail od druge polovice svoga mozga, moje najbolje drugarice iz srednje škole. U mailu, ona se prisjeća našeg roadtrip-a na Woodstock ’99, kad smo bile četvrti srednje, maturantice iliti high-school seniors, i kada smo mislile da imamo svijet na dlanu. Kad je ona planirala svoj odlazak na East-coast college, gdje imaju vremenske prilike i godišnja doba, za razliku od naše pustinje i 350 dana sunca godišnje. Kad smo obećale jedna drugoj da ćemo ići i na Woodstock ’09. Koji nam je u to vrijeme bio nezamisliv. I kad smo razmišljale gdje bi bile i šta bi radile za deset godina. Moram priznati da smo bile u pravu, u najvećem dijelu. Ona jeste u Njujorku, pri izdavačkoj industriji, hrani svoj apetit za knjigama. Ja sam tamo gdje sam se i zamišljala u profesionalnom životu, čak i sa istom osobom.
Samo što sam u Bosni.
I da sad upoznam osamnaestogodišnju sebe i kažem “bona self, za osam godina ti ćeš živjeti u Bosni” – sama bih sebi umrla od smijeha.
