Umijeće tersanja

Kad porastem, želim biti lezbejka

Ovo je prvi post koji pišem, a možda mi bude i zadnji, ako me stigne duga ruka lezbijske puterske mafije… no, barem će mi, nakratko, biti lakše kada otersam svoje.

Možda ste, u zadnje vrijeme, primijetili učestala party-okupljanja naše ‘homoseksualne’ populacije? Nemam ništa protiv homoseksualaca, niti sam homofobična, dapače, bilo bi apsurdno, jer sestra mi je jedna od njih, ali… Uvijek sam smatrala da je istupanje u javnost (coming-out-of-the-closet), odluka koja se promišlja i važe, nešto što nećemo uraditi ako nismo potpuno sigurni.

No, pravi flood maloljetnica u Sarajevu koje se otvoreno deklariraju kao lezbejke u zadnje vrijeme je pravi razlog mog pisanja. Puterice obrijane na keca (moja generalna podjela lezbejki: identične kratkodlake sa repićem i dugodlake koje su rjeđe, ali ih je lakše razlikovati), sa repićem kao znakom prepoznavanja i ja-sam-very-special-jer-sam-lezbijka stavom su sveprisutne.

Bez ikakvog skanjivanja, deklariraju svoju orijentaciju i otvoreno dijele znakove lične naklonosti sa svojom izabranicom ili bilo kojom bližom djevojkom na partiju nakon par hektolitara ispijenog pića (tema za diplomski: Da li su homoseksualci promiskutetniji od heteroseksualaca ili samo opušteniji?). Pitam se, da li bi dotične isto tako nosile svoje lezbejstvo kao ponosni neonski znak koji ih markira kao, po njihovom mišljenju, specijalne osobe i u nekom od sela oko Gračanice ili je to samo do Sarajeva?

Te maloljetne kratkodlake osobe nisu svjesne težine svoje odluke, već se, okružene jedna drugom, furaju kao da su izbrani narod. Ove su mi, opet, nekako lakše pale nego one koje izgledaju kao manja verzija Stallonea i traže od mene da im se obraćam sa on, iako nisu transvestiti, nego se obače sasvim normalno, sportski. Izvini, paša, još uvijek imaš dva sifona viška i jednu pipu manjka.

Ne želim da ispadnem hater, ali nekako mi idu na kurac te male kratkodlake. Svijeta nisu vidjele kako treba, iz srednje škole još nisu izašle (što bi moja nana rekla, ni dupe ne znaju pošteno obrisati), ali su već sigurne u to da su to što jesu. Na svoju ‘orijentaciju’ ne gledaju kao na nešto lično, već kao na accessory koja ih čini boljim i posebnijim od ostalih. Američke fazone su pokupile i shvatile doslovno, tako da 99% njih ima kratku kosu i ponašaju se ko mrtvi šaneri bez ikakvog promišljanja o tome da biti lezbejka znači nešto drugo, a ne biti jadna imitacija muškog primjerka Homo sapiensa.

Poštujem odluku osobe koja je shvatila da je zanima isti spol i toj životnoj odluci pristupila sa ozbiljnošću i odgovornošću da pokuša sagraditi jednu takvu vezu u sredini koja je neprijateljski raspoložena prema bilo čemu što odskače od ustaljenog šablona. Ali ove male…sve mi dođe da ih muškim spolnim organom lupam po čelu dok ne dođu sebi. Sve mi se to čini kao neka furka koja će ih proći…a možda nisam u pravu, možda sam samo prestara da shvatim današnju omladinu.

I wish I were a lesbian with flowers in my hair….

Objavio/la: Bloo, 14. Jun. 2007. u 5:45 | TERSAONA | 7 komentara |