Iz arhiva detektivke Strippy: Ja se vraćam majci u Bosnu…
Probudiše me ranije nego što inače ustajem kako sam na bolovanju. Podmukli glas starije tete sa drugog kraja žice me nije uspio razbuditi. Naime, trebala me je nešto zamoliti. Skoro kao da je ovo neka starija verzija James Bonda, prije nego su izmislili one panele za video konferencije i tome slično pa me ona zove na telefon.
Molba je bila kratka i jasna. Njoj u posjetu dolazi sestrična koja je sa punih 14 godina otišla iz Sarajeva u Ameriku. Curica je sada već žena, malčice je zaboravila naš jezik, ali pošto ja tečno baratam engleskim jezikom to mi neće biti problem. Moj zadatak je, da curu, koja ima nevjerovatno dobar posao kao šef odjela u jednoj firmi premuntam da se preseli u Sarajevo, jer bi na taj način i njena majka, tj. sestra od moje klijentice uspjela da se vrati nazad. Žena je svakako u penziji, niko ne zna šta više radi u Americi.
Tu sam se već razbudila. Skočila sam u krevetu i pitala klijenticu zašto li se majka sama ne vrati, ili pak zašto klijentica ne vrati svoje dvoje djece i šestoro unučadi???
Ova nije odgovorila. Samo je nastavila. Zamolila me da djevojci nađem finog momka, da se ona zaljubi kao što se već zaljubila u ćevape, Vilsonovo i Ferhadiju, i da se onda vrati.
Obukoh se u svoju standardnu uniformu tajnog agenta na bolovanju, u šorc, bijele japankice i bijelu majicu, radi tajnosti nasadih na glavu i bijeli, ofucani kačket i krenuh prema gradu. Asfalt se topio, japanke su se lijepile za tlo, a meni je u ustima bila gorčina. Nisam htjela da nosim na duši djevojku koja živi u najljepšem dijelu Amerike i gdje super zarađuje, da bih joj našla kojekakvu vucibatinu da se zaljubi i vrati ovdje. Čisto da bi se dvoje penzionera mogli družiti i zajedno ići na pijacu. Gospođina sebičnost me obavila kao kakav crni oblak, pun malih kuglica primitivizma koji bi s vremena na vrijeme se meni razbijali o glavu.
Djevojku sam lako poznala. Lijepa, i zbunjena kao Bambi, sakrila se iza trafike na ćelopeku. Svi drugi bi, na preko 33 stepena se povukli u kakav hlad. Sjedosmo, popričasmo. U meni je jedan patuljak skakutao gore-dole i stalno priželjkivao da joj kaže šta joj rodbina sprema, zašto sam ja tu, i kako bi trebala da pobjegne čim prije i što brže. Ona me zapitkivala o životu ovdje, ja sam joj pričala o svojim iskustvima, koji i ne mogu da se porede sa prosječnim. U neka doba, zaustila je da me pita imam li primjedbi… u tom trenutku se sklupčala i podigla noge na stolicu.
Naime, u kafiću na sred Ferhadije pojavio se pas lutalica. Vrtio se između stolova snalažljivije od svakog konobara. Na kraju je sjeo tačno do našeg stola. Gospođa Livadić koja je sjedila za susjednim stolom je pogledala cuku i mirno zagurala svoju ruku do lakta u ceker koji je već bila spustila u susjednu stolicu. Iz kese je isčupala (bukvalno isčupala) komad piletine i zafrljacila pred psa. Konobar je ljutito došao, podigao komad mesa i bacio ga malo dalje od gostiju. A onda je nastavio da servira istom tom rukom čaše, šolje i slično. Nakon toga je uhvatio trulex i lagano prebrisao dva stola tom istom rukom. Cuko je pak pomirisao meso a onda se okrenuo. Kao da je tom gestom htio poručiti gospođi slogan za reklamnu kampanju za fini mini instant supe… da, mama, ja jedem SAMO kuhano…
Ja sam ga gledala, pomalo u nevjerici. Nisam ni bila svjesna da iz mojih usta izlaze riječi:
Svetog ti Pomodorina, ŠTA to radiš? Idi peri ruke!
On me pogledao, čak se i nasmijao i odgovorio “evo sad ću”. Kao da sam ja mama koja ga doziva sa prozora da dođe kući jer je vrijeme večere.
A onda je gospođa ustala, podigla ceker i krenula. Opet progovorih. Nesvjesno, valjda od vrućine.
Gospođo draga, nešto vam je OSTALO.
- Neka bona, ja sam to cuki nanijetila i dala.
Gospođo, vi to kući ponesite pa podajte ovcama, kozama i drugim kućnim ljubimcima koje imate, a to se na sred glavne ulice, na plus 35 ne baca među svijet, sram i stid da vas bude.
Dok je gospođa sa prezirom u očima kupila taj komad mesa i nosila sa sobom niz ulicu, iza nje je progovorila njena jaranica:
- Hajd’ bona, i ti, đeš’ to bacat tu, cure sjede, a na meso se, znaš bona, muhe skupljaju…
Dok se iz mojih usta odvajaše riječi: samo vi pohitite kući gospođo, i to prokuhajte i tamam će vam biti za paprikaša okrenula sam se, ugledala svoju gošću kako blijedi, i kako tiho, veoma tiho govori: Ne mogu čekati da se vratim u Ameriku. Koja divljakuša…
Case closed.
sreća tvoja pa ti ne poslaše neku redneck girl iz Alabame ili Teksasa
tužno je to, grad je prije uspijevao da asimilira sve seljake i papke koji su dolazili, sada ih je malo previše tako da su oni asimililari grad…We are Borg pardon Seljačine..all resistance is futile
Comment by Bloo | 14/06/2007.
Ma, jel’ ovo ona mislila na tebe ili na..? Meni je čitav ovaj tekst zbunjujući - jel’ ja tebe trebam unajmiti za ono što hoću ili za suprotno? Ko su lezbejke? Šta su mi ovo stavili u sup…
Comment by Alfie | 15/06/2007.
ja ne znam ko je ovdje veci ters, ja l vlasnik, ja l cesti gost pripovjedac
Comment by umorni | 15/06/2007.
metak nije htio da bude metak.. j*bo ga tetak:))))))))))))))))…
Comment by ManjeVishe | 15/06/2007.
cuj bijeli kacket…nesto se ne sjecam, da (je) fidel nosi(o) takve:))
Comment by mocart | 15/06/2007.
@Bloo: resistance is REQUIRED. Ja uvijek ljubazno i elegantno papcima kažem da to što rade ne valja pretjerano. Zašto misliš da sam već godinama, kao mali bejbi predsjednik kućnog savjeta??? Ukinuli smo cjepanje drva u haustoru, zaključavamo isti da se ne vrše velike i male nužde, ispijanje kafa i pušenje u haustoru na komadima deke sa tigrastim uzorkom je DAVNO prekinuto… Moraš im reći. Oni ne znaju, niko ih nije naučio, a mi se pokunjimo i pustimo da provode seljakluke…
@Alfie: šta god da je, sam si kriv, što supu piješ na slamku kroz nosnicu!
@Umorni: eh da. tako mlada a ters!
@Manjeviše: jel ovo anagram? ;O))))
@Mocart: u nedostatku fidelovog kačketa koji mi je obećao neki shoooo… od rođaka, primorana sam kupiti najjeftiniji bijeli u vamo nekoj sportskoj radnji, bez ikakve etikete i onda ga pošteno raščambati!
Comment by Strippy | 15/06/2007.
ma da mi je nakako izvršiti masovnu hipnozu penzionera da je otvoren prozor u pregrijanom tramvaju a vani 40 C DOBRA stvar i da propuh još nikog nije ubio…nekako se lakše boriti protiv papaka nego penzionera u tramvaju..jesam i ja negativna jel de?:(
Comment by Bloo | 15/06/2007.