Roots, Origins, and Other Spices…
Priču sam čula, naime, veoma slučajno. Jedva pronalazeći parking sa “one” strane rijeke Miljacke (da, da, upravo tamo gdje sada dijele kazne od 40 KM i šapkom i kapom), krenula sam preko mosta na “kafu u gradu”. Već sam podobro kasnila, ali sam na mostu srela starca koji je nosio dva cekera. Stala sam kao ukopana i gledala u njega, a ni sama nisam znala zašto. On mi se obratio i rekao da nema boljeg mladog sira od onog što prodaju u Tržnici, i da on svake nedjelje se zaputi preko rijeke. Inače ne bi napuštao svoju najdražu i najmiliju stranu rijeke koja Sarajevo, po nekoj čudnoj logici dijeli na sunčanu i hmmm… recimo… da se lijepo i neobično izrazim…vlažnu.
Okrenula se na peti, prišla starini i ponudila da mu pomognem i ponesem cekere. Riječima se nećkao, glavom je vrtio, ali su mu ruke pružile cekere ravno u moje. Došli smo do ulaza koji je vodio do jednog starog, austrougarskog stana, visokih plafona i debelih zidova. Ponudio je da uđem. U biti, samo je otvorio vrata i išaretom me uputio gdje ću spustiti cekere.
Poslije me ponudio sokom. Do mene je stigla visoka, kristalna čaša u kojoj je sigurno bilo barem pola kile. Na njoj je, blizu samog vrha čaše koji je bio debljine dobrog žileta, stajala naljepnica, dobro očuvana, kao da je kakva brižna domaćica zadnjih 30 godina prala sve osim te naljepnice ovalnog oblika sa nazivom proizvođača i oznakom na nekom od stranih jezika da je to “100% kristal”. Ispod čaše se nalazio metalni tanjirić, koji je krasio mali heklani podmetač, koji se savršeno uklapao u rubove podmetača.
Teški i starinski kauči, presvučeni štofom boje meda sa malim reljefnim “puževima” su bili ukrašeni heklerajem. Na zidu su se nalazili gobleni uramljeni u ramove kakvi su samo mogli da se nađu na dvoru ruskih careva. Svaki je goblen bio uramljen i pokriven staklom, dok su se raznorazne fotografije kočoperile i uvijale u ćošku svakog goblena.
Starina je sjeo, pažljivo motao cigaru i započeo svoju priču. Mislila sam da će ovo neobavezno ćaskanje uz sok i cigaru se svesti na diskusiju o starom dobu, i kako su stvari bile bolje izražene u valuti onih para, međutim starina se dotaknuo teme koja me izbacila iz cipela.
- Znaš li ti, curo draga, šta je to tersluk?
Klimnula sam glavom, širom otvorenih očiju.
- Ali se kladim da ne znaš gdje je otkriven i detaljno razrađen. Vidiš, to ti je bilo sve na čuvenom Bistričkom institutu za istraživanje memle i društvenih fenomena. Taj ti je institut bio dobro skriven, taman ispod trase nekadašnje žičare odakle se napajao strujom, a pošto je išao ravno u zemlju, do instituta si mogao doći sa gornje strane, gdje je Ćirina stanica, ili sa donje strane. Tamam pored kasarne, kad bi ušao kroz tajni prolaz, negdje petstotina metara u brdo, stigao bi do ulaza. Tajnu nisu znali mnogi, samo probrani.
Naime, da skratim. Moj veliki prijatelj i istražitelj iz Beča je došao u Sarajevo zaintrigiran onim što su osmanlije zvali terslukom. Radio je dugi niz godina na tajnom institutu. Vala nije ni izlazio iz njega, sve dok od vlage nije obolio i sav se izvitoperio. Prsti su mu od reume bili slični obliku krompira. On je imao, jadničak, sivu boju. A kada je izašao, ja sam bio mladi deran. Eto, kao ti sada. Zakleo me na tajnost, i prenio rezultate svojih istraživanja. Na svu sreću, dao mi je sve svoje papire i spise ravno par dana prije nego će u institut probiti podzemne vode i kompletnog ga poplaviti… Popravili su oni njega, ali su svi spisi, rađeni na papiru bili zauvijek uništeni.
Starina je stao da lizne papir i zapali cigaretu koju je pažljivo smotao a ja sam u nevjerici gledala, željna saznanja o historiji tersluka, sa dobrim primjesima straha da godine nisu uzele svoj danak i da mi ovaj stari čiko samo ne priča priču u cilju zadržavanja društva u svom samačkom stanu…
To be continued…
Hmmm, ko su “oni”? I ima li to neke veze sa piramidom na Čolinoj kapi?
I… hoće li se konačno rastumačiti “Da Alfie Code?”
Comment by MoodSwingeR | 4/06/2007.