Umijeće tersanja

Unfinished Empathy

Mi smo skloni vjerovanju da je tekstura naše duše ispredena iznutra. Stvorilo nas je, načinilo ili odgojilo takvima kakvi smo sada, kao poludovršenu i nedopečenu grnčariju majke prirode ili božanskih htijenja, pa svoju nesavršenost, poput potpisa i uresa nosimo kroz život, da makar na taj način svjedoči o našoj posebnosti.

Iako se ne ćutimo hermetički odijeljenima od drugih, mi ustrajavamo na tome da nas određuje samo ono sadržano u nama i ono malo identiteta što ga mi velikodušno i zaljubljeno prenesemo na druge, kao onda kad, recimo, kažemo - ne mogu zamisliti sebe bez tebe. No, izvan toga, mi ostajemo mi. Svako od nas misli - Ja sam ista osoba i u Sarajevu i na pustom otoku, čak i ako se ne ponašam uvijek isto u različitim okruženjima.

Poneko će smoći smjelosti da prizna da ga, kao osobu, u izvjesnoj mjeri određuje odnos koji on ostvaruje sa drugima - kao vođa, kao majka, kao žrtva… Oni ne bi bili to što jesu da ne mogu, u svome odnosu sa ljudima, potvrditi taj dio svoga identiteta, kako na vlastito zadovoljstvo, tako i na svoje ponovljeno razočarenje. No, i taj dio, omeđen našim akcijama i našim postupcima, ostaje čvrsto u našim rukama.

Ono što ljudi neizbježno previde je dio sebe kojeg ne određuju naše akcije, već naše reakcije. Reakcije na sve izgovoreno i doživljeno oko nas, bez obzira da li je to izgovoreno upućeno nama. Kao kad sjediš u prepunom trolejbusu zapahnut zadahom ljudskih tjelesa, pa u žamoru raspoznaš riječi i rečenice koje povežeš u neku cjelinu, pa te one snevesele, razbjesne, nagnaju na razmišljanje ili te nasmiju.

Mi se razlikujemo po načinima na koje ćemo razabrati riječi, izdvojiti one koje će nam privući pažnju, po načinima na koje ćemo ih uplesti u cjelinu i na koje ćemo ih rastumačiti, i, ponad svega, načinima na koje ćemo ih doživjeti i osjetiti. Po tome se, naime, ljudi međusobno veoma razlikuju, ali malo ko razmišlja o tome onda kada razmišlja o sebi.

Neki su od nas prave emotivne spužve, nešto poput crno obojenih tijela na podnevnom suncu. To su ljudi koji se, slušajući tegobne priče drugih za kafanskim stolom, i sami zagrcnu od suza. Oni upijaju sva osjećanja iz prostora u kojem se zateknu. Kada se ponude drugima da ih saslušaju, ne bi li im olakšali patnju, oni, umjesto toga, počinju patiti s njima. Takvi umnožavaju svoje neprospavane noći, dok ih bol konačno ne proždere i dok oni, spašavajući vlastitu glavu, ne uteknu daleko od izvora patnje, rizikujući, pri tome, da budu proglašeni, ni manje ni više, već bezosjećajnima.

Drugi su, već odavno, u svrhu zaštite vlastitog razuma glave već odavno prekrili bijelim tkaninama, pa se ponašaju poput bijelih tijela pod izvorom svjetlosti. Oni tuđe emocije ne upijaju niti ih puštaju unutra, već ih ostavljaju da tegobno lelujaju u prostoru, tišteći i dalje njihove vlasnike. Ovakve osobe nemaju status ramena za plakanje, niti ih se smatra pretjerano osjećajnim (što, dakako, nema nikakve veze za njihovom stvarnom osjećajnošću). Paradoksalno, ovakve osobe u jako teškim situacijama mogu biti od velike koristi, jer su u stanju ostati prisebne i racionalne čak i kada su okružene nepodnošljivom količinom ljudskog stradanja i bola.

Naposlijetku, postoje i oni treći, koji kroz život prolaze mudro presvučeni srebrenom bojom. Takvi od sebe odbijaju, reflektiraju sva osjećanja koja se dotaknu njihove površine, omogućavajući drugima da, baš kao u ogledalu, vide ono što sami osjećaju. Ne izlažući se opasnosti da podlegnu navalama tuđeg bola i očaja koji ih zapljusnu, oni uspijevaju sačuvati i zdrav razum i status dobrih prijatelja. No, koliko god ova treća mogućnost zvučala poželjno, izaći suh iz bure i neoprljen iz vatre ne predstavlja autentično proživljeno iskustvo. Koliko god svako od nas ovo srebro priželjkivao za sebe, koliko bi nas željelo biti okruženo isključivo ovakvim prijateljima?

Kao i svaka tajna drevne nauke, alhemije ljudskih duša, i ova se, valjda, krije u iznalaženju pravog omjera za svoje sastojke. Tri boje, tri načina doživljavanja ljudi, strpljivo miješane na laganoj vatri ljudskog iskustva. Ja ih, priznajem, još uvijek nisam ugodio.

Alfie, s druge strane, i dalje samouvjereno tvrdi da je riječ o metalik sivoj.

Objavio/la: MoodSwingeR, 1. Jun. 2007. u 15:23 | Nesvrstano | 10 komentara |