Umijeće tersanja

Zašto dolaziti sebi, kad od sebe ionako ne možeš pobjeći? Wherever you go, there you are…

Unfinished Empathy

empathy.jpgMi smo skloni vjerovanju da je tekstura naše duše ispredena iznutra. Stvorilo nas je, načinilo ili odgojilo takvima kakvi smo sada, kao poludovršenu i nedopečenu grnčariju majke prirode ili božanskih htijenja, pa svoju nesavršenost, poput potpisa i uresa nosimo kroz život, da makar na taj način svjedoči o našoj posebnosti.

Iako se ne ćutimo hermetički odijeljenima od drugih, mi ustrajavamo na tome da nas određuje samo ono sadržano u nama i ono malo identiteta što ga mi velikodušno i zaljubljeno prenesemo na druge, kao onda kad, recimo, kažemo - ne mogu zamisliti sebe bez tebe. No, izvan toga, mi ostajemo mi. Svako od nas misli - Ja sam ista osoba i u Sarajevu i na pustom otoku, čak i ako se ne ponašam uvijek isto u različitim okruženjima.


Poneko će smoći smjelosti da prizna da ga, kao osobu, u izvjesnoj mjeri određuje odnos koji on ostvaruje sa drugima - kao vođa, kao majka, kao žrtva… Oni ne bi bili to što jesu da ne mogu, u svome odnosu sa ljudima, potvrditi taj dio svoga identiteta, kako na vlastito zadovoljstvo, tako i na svoje ponovljeno razočarenje. No, i taj dio, omeđen našim akcijama i našim postupcima, ostaje čvrsto u našim rukama.

Ono što ljudi neizbježno previde je dio sebe kojeg ne određuju naše akcije, već naše reakcije. Reakcije na sve izgovoreno i doživljeno oko nas, bez obzira da li je to izgovoreno upućeno nama. Kao kad sjediš u prepunom trolejbusu zapahnut zadahom ljudskih tjelesa, pa u žamoru raspoznaš riječi i rečenice koje povežeš u neku cjelinu, pa te one snevesele, razbjesne, nagnaju na razmišljanje ili te nasmiju.

Mi se razlikujemo po načinima na koje ćemo razabrati riječi, izdvojiti one koje će nam privući pažnju, po načinima na koje ćemo ih uplesti u cjelinu i na koje ćemo ih rastumačiti, i, ponad svega, načinima na koje ćemo ih doživjeti i osjetiti. Po tome se, naime, ljudi međusobno veoma razlikuju, ali malo ko razmišlja o tome onda kada razmišlja o sebi.

Neki su od nas prave emotivne spužve, nešto poput crno obojenih tijela na podnevnom suncu. To su ljudi koji se, slušajući tegobne priče drugih za kafanskim stolom, i sami zagrcnu od suza. Oni upijaju sva osjećanja iz prostora u kojem se zateknu. Kada se ponude drugima da ih saslušaju, ne bi li im olakšali patnju, oni, umjesto toga, počinju patiti s njima. Takvi umnožavaju svoje neprospavane noći, dok ih bol konačno ne proždere i dok oni, spašavajući vlastitu glavu, ne uteknu daleko od izvora patnje, rizikujući, pri tome, da budu proglašeni, ni manje ni više, već bezosjećajnima.

Drugi su, već odavno, u svrhu zaštite vlastitog razuma glave već odavno prekrili bijelim tkaninama, pa se ponašaju poput bijelih tijela pod izvorom svjetlosti. Oni tuđe emocije ne upijaju niti ih puštaju unutra, već ih ostavljaju da tegobno lelujaju u prostoru, tišteći i dalje njihove vlasnike. Ovakve osobe nemaju status ramena za plakanje, niti ih se smatra pretjerano osjećajnim (što, dakako, nema nikakve veze za njihovom stvarnom osjećajnošću). Paradoksalno, ovakve osobe u jako teškim situacijama mogu biti od velike koristi, jer su u stanju ostati prisebne i racionalne čak i kada su okružene nepodnošljivom količinom ljudskog stradanja i bola.

Naposlijetku, postoje i oni treći, koji kroz život prolaze mudro presvučeni srebrenom bojom. Takvi od sebe odbijaju, reflektiraju sva osjećanja koja se dotaknu njihove površine, omogućavajući drugima da, baš kao u ogledalu, vide ono što sami osjećaju. Ne izlažući se opasnosti da podlegnu navalama tuđeg bola i očaja koji ih zapljusnu, oni uspijevaju sačuvati i zdrav razum i status dobrih prijatelja. No, koliko god ova treća mogućnost zvučala poželjno, izaći suh iz bure i neoprljen iz vatre ne predstavlja autentično proživljeno iskustvo. Koliko god svako od nas ovo srebro priželjkivao za sebe, koliko bi nas željelo biti okruženo isključivo ovakvim prijateljima?

Kao i svaka tajna drevne nauke, alhemije ljudskih duša, i ova se, valjda, krije u iznalaženju pravog omjera za svoje sastojke. Tri boje, tri načina doživljavanja ljudi, strpljivo miješane na laganoj vatri ljudskog iskustva. Ja ih, priznajem, još uvijek nisam ugodio.

Alfie, s druge strane, i dalje samouvjereno tvrdi da je riječ o metalik sivoj.

Objavio/la: MoodSwingeR, 1. Jun. 2007. u 15:23 | Nesvrstano | 10 komentara |

10 komentara »

  1. juče mi se u rukama nađe gitara, metalična, što mijenjanjem ugla mijenja boju. no nije ona ciganska, što vidiš malne dugu, uvijek je druge boje, a uvijek samo te jedne, cijelom površinom…

    i moram priznat da bi me frustrirala da je moja :)

    Comment by sunshine | 1/06/2007.

  2. odavno sam se odmakla od sive.
    pokušavam dobiti ljubičastu. znaš li možda taj omjer? ne, nemoj mi kasti. pusti me da griješim dok ne ugodim nijansu….

    Comment by hadzinica | 1/06/2007.

  3. Veeeliki pozdrav Alfiju,
    a mnogi će reći da ja više vučem na onu “miš-sivu metalik” kojom je ofarban i “Official Tegretol Car 2007″.

    Comment by Strippy | 1/06/2007.

  4. uvijek sam se zutila. u gori zelenoj.

    Comment by iluzija | 1/06/2007.

  5. možda je moguće tako generalisat, al nije baš primjenjivo… jer divno li je bit crna rupa u nekim društvima, situacijama…. itakodetaljiši… a na kraju krajeva.. sve je to stvar metabolizma… znam pojedine crne rupe koje se puno bolje nose, tj. imaju stomak za sve i svašta, a sve te bjeline se oboje kad slučajno dođu u dodir s crvenom čarapom… i…šmrc… izbjeljivači zaista oštečuju tkaninu… a srebrnina… to ne postoji… može samo bljesnut na momenat ala lucida intervala:)…
    Nego
    na kraju je ipak najbitnije kako sam sebe vidiš…
    jer i kad se gledaš kroz tuđu empatiju tj. onu spram tebe.. ipak se gledaš svojim očima… naravno ..dozvoljeno je poredit… itd itd..
    aj.. ne mogu više… muka mi je (stomačna nervoza
    :()…

    Comment by ManjeVishe | 1/06/2007.

  6. note to self - empatija je jedan od faktora koji određuju emocionalnu inteligenciju.

    Comment by Anonymous | 1/06/2007.

  7. (ovo gore sam ja :))

    Comment by hadzinica | 1/06/2007.

  8. “Mi se razlikujemo po načinima na koje ćemo razabrati riječi, izdvojiti one koje će nam privući pažnju, po načinima na koje ćemo ih uplesti u cjelinu i na koje ćemo ih rastumačiti, i, ponad svega, načinima na koje ćemo ih doživjeti i osjetiti. Po tome se, naime, ljudi međusobno veoma razlikuju, ali malo ko razmišlja o tome onda kada razmišlja o sebi.”

    empatija je osjecaj koji u nama raste kako starimo, jer stepen do kojeg empatiziramo odrazava slicnu situaciju u nasem zivotu kroz koju smo sami prosli.

    empatija je i sposobnost postavljanja sebe na mjesto drugog - osjetiti ono sto oni osjecaju, biti na njihovom mjestu, vidjeti njihovim ocima. ako smo joj kadri , mozemo se spojiti sa onima koji pate, veseliti se ljubavi drugih, osjecati zadovoljstvo u njihovom uspjehu, razumjeti srdzbu prijatelja ili tugu i bol stranca. oni kojima empatija nedostaje ne mogu se duhovno razvijati.

    srz koja lezi u nacelu empatije je cinjenica da smo svi povezani.

    Comment by verdica | 2/06/2007.

  9. Ja se zovem crvena

    Comment by Širin | 2/06/2007.

  10. kod mene to ovisi isključivo o nozi… (onoj na koju ustanem, jel).

    Comment by Hellen | 4/06/2007.

Ostavi komentar

Your Ad Here
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi: Creative Commons Attribution-Noncommercial-Share Alike 3.0 License.