Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

“‘Tica Selica’, izvolite?” – docrvkutalo je do mene s druge strane slušalice.

“Dobar dan…” – započeo sam neubjedljivo, još uvijek nesiguran u svrsishodnost svoga upita – “Vi se bavite selidbama i prenošenjem svih težih… stvari?”

“Da, u tome smo najbolji, nema nam, znate, premca u čitavom gradu.” – započela je umilnim glasom krotiteljke zmija.

“Odlično… mislim da mi baš to treba…” – premišljao sam naglas, tragajući za pravim riječima, koje su se, sve odreda, zaigrale skrivača pred mojom pameću – “Trebao bih preseliti neke stvari.”

“Svakako, svakako…” – omamljivala me glasom kao zurla kobru – “Samo recite koliko soba selite?”

“Soba?” – ponovio sam – “Ah, da. Otprilike… tri. Zapravo, tri sobe i jedan blog.”

“Blog?” – začudila se – “Hm, da Vam kažem… tri sobe neće biti problem, to možemo koliko sutra. A i taj blog bismo rado prebacili sa dva malo jača momka, ali njega ste, vidim, već preselili?”

Dalje »

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, skupina frtalj-umjetnika, frtalj-intelektualaca, a polu-seoskih varalica, predvođena R. Karadžićem i R. Mladićem, nezadovoljna globalnim stanjem u suvremenoj umjetnosti, odlučila je napraviti provokativan iskorak izvan dotadašnjih okvira koji su umjetnost ubijali u pojam i ograničavali je do apsurdne beznačajnosti. Gnušajući se učenja Foucaulta i Lacana koja su im uporno poturali dosadni T. Dizdarević i B. Marković, Karadžić i Mladić se uspješno odriču naslijeđa post-strukturalizma i dekonstrukcionizma, i ustanovljavaju novi pravac u misli i umjetnosti – masivni destruktivizam.

Prema njihovom učenju, uništavanjem se oslobađa kreativnost, a oslobođena kreativnost dalje dovodi do novog uništavanja. Među onima koji se zateknu usred ovog kovitlaca najmodernije umjetnosti, nastaje ničeansko-darwinistička borba za opstanak koja će, putem negativne selekcije, do kraja performance-a rezultirati duhovnim oplemenjenjem i tjelesnim očvršćenjem svih onih koji prežive ovaj vid umjetnosti. Ako ga prežive.

U tada dekadentnom Sarajevu, oni ustanovljavaju t(r)ajnu i, sada već tradicionalnu, manifestaciju: Dani Darwina u Sarajevu – Manifest ubrzane evolucije, kojom žele pokazati svu opravdanost i utemeljenost svojih zamisli.

Dalje »

Tretiran blagom dozom otupljenosti, posmatram kako se, neumoljivo brutalno i mikroskopski precizno, stalno stvaraju nove i nove granice među ljudima. Shvatam da se radi o najprostijoj evoluciji, koja uključuje separaciju i kojekakve zakone jačega i boljega, no ipak se pitam – nismo li kadri čak i evoluciju okrenuti u nekom sasvim pogrešnom pravcu ili, ne d’o Bog, možda i u ćorsokak?

Nemojte mi zamjeriti na jednom odveć slabićkom no odveć ljudskom pitanju: ZAŠTO? Ipak, ljudski je mozgati i tražiti odgovore na pitanja…

Kakav je smisao sveprisutnog apartheida? Rokeri i metalci, narodnjaci i zabavnjaci, inteligencija i neandertalci, umjetnici i papci, građani i seljaci, Hercegovci i Bosanci, Srbi i oni ostali, katolici i pravoslavci, krstaši i muslimani, patriciji i plebejci, crnci i bijelci, južnokoreanci i sjevernokoreanci… Čini mi se pa ću to i kazati, da u dubini mračnog hodnika koji se zove ksenofobija, kojim odavno kroči sav ljudski rod, čuči najprimitivniji strah.

Dalje »

Ovih dana, puca me uobičajena paranoja. Pregledaju mi mail, prisluškuju mi telefon, snimaju me na ulici….

Mislim da, ipak, nije samo do mene, nego da se naš svijet pretvara u Orwellovu 1984. Ovo je samo par detalja:

Pojavila se glasina da je Symantec u pregovorima sa Vladom. Pa šta? Velika kompanija koja se bavi cyber sigurnošću i čije produkte neki od vas koriste, je u pregovorima sa vladom. Pregovorima da ostave otvorena ‘stražnja vrata’ na svojim antivirus programima tako da divni, dušebrižni i, nadasve, tajni agenti, mogu da provjeravaju kakve sve stvari vi imate na svom kompjuteru.

Bez previše tehničkih detalja, samo da vas obavijestim da bilo tko može da nadgleda vaš mail, tko ste i kome šaljete, šta otprilike šaljete i koje stranice pregledate. Stoga, kada idući put budete slali slike sa vjenčanja svojem prijatelju negdje u Baghdadu, neka vas ne iznenadi ako vam Specijalna jedinica za borbu protiv terorizma zakuca na vrata zbog povećanog protoka informacija nepoznatog sadržaja prema neprijateljskim zemljama ili, pak, zbog slučajnog klika na pedofilsku stranicu zbog vaše nepažnje da isti link prepoznate kao spam.

Next:

Dalje »

Sjedim sinoć sa poznanikom u jednoj poprečnoj ulici koja vodi ka onoj većoj i glavnoj, kojom kuljaju mase ljudi:

“Eto na šta smo spali, nas Sarajlije satjerali u bočne ulice… Znaš li ti da pravih, prijeratnih Sarajlija trenutno u gradu ima samo 17 posto?”

Znam, dobro znam. Čak sam osjećala i da su ti procenti znatno manji. Kao u mreži, misli mi se odmah isprepletoše oko jednog dešavanja od prije par godina. Naime, kao i svakog drugog “Sarajliju” (pojam koji u mom tekstu nije baš definisan po mjestu rođenja, već po privrženosti svome gradu, u kojem je rođen, živi, radi ili slično), mene srce zaboli kada vidim koliko se ljudi bahato i bezobrazno ponašaju. I onda reagujem, urlicima, psovkama, užasavanjem i tome sličnom… Baš kao i tada, prije par godina, kada sam, prolazeći uzanom uličicom koja mi služi za alternativni pristup svom domu, odlučila spustiti prozor da bih ispsovala čovjeka koji se autom ispriječio i stao nakrivo, a potom otvorio vrata, i na miru otišao pričati sa komšijom.

Dalje »

U vakat kad im se potura pod nos kao obavezno štivo, Hasanaginica školarcima nema nikakvog smisla. Nabujali, okivajući stid, razbješnjeli ponos, iznevjerena sujeta, i njihov nepotreban, tragičan sraz, što vodi ka svome nesretnom svršetku, sve sa imotskim kadijom koji sa svatovima jezdi negdje u pozadini… Prezrela ljepotom i savršeno uokvirena metrikom, Hasanaginica je lišena razumu bliskog značenja i objašnjenja. Stoga Hasanaginicu treba doživljavati, a ne razumjevati.

Kada to i čine, ljudi je doživljavaju tek kao umjetničko djelo, možda i kao pripovijest koja oslikava ondašnju kulturu, ali nikako ovu današnju. Stoga Hasanaginica tavori kao nejasno sjećanje u limbičkim sistemima raseljenih Bosanaca, koje im, skupa sa Vučkom, Papetom i Pimpekom, služi za podupiranje vlastitog kolektivnog identiteta. Nju iz tog podruma memorija na površinu svijesti izvuku tek riječi sugovornika na kafi, koje zabezeknute Bosance, turiste u rodnim gradovima, prenu iz sanjarenja o mogućem povratku:

Dalje »

Među najpogubnije zablude u koje tako kobno i dirljivo vjeruju ljudi koji su nekoć iz nje otišli, spada ona da se u Bosnu odlazi na odmor. Nažuljane duše i skučenog, ali ustreptalog srca, mnogi se Bosanac baš u ovo ljetno praskozorje zaputi tako put rodne grude, oboružan beskrajnim strpljenjem, čežnjom i poklonima za svoje najdraže, za one koji su mu još preostali u starom kraju.

Dotjeran tako pred kućni prag, što dizelom, što kerozinom, a što visokooktanskom nostalgijom, dijaspo-Bosanac obznanjuje svoje prispijeće veselim kliktajima i grlenim povicima, a njegov rod mu jednako uzvraća, uz suzne zagrljaje i uzajamno timpanično krhanje otvorenim dlanovima po širokim plećima. Oslobođen jarma tuđinskog tabijata, naš čovjek uzdahne s olakšanjem, pa opušten uroni u sebe, onakvog kakav je bio prije nego što je otišao. U sebe, kakvog se sjeća.

Dalje »