Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Sa dolaskom devedesetih, prvo su doktori masovno prebjegli iz medicine u politiku. Potom su, mahom zbog njihovih odluka i spašavajući živu glavu, za njima morali bježati i južnoslavenski narodi. Ali ne iz profesije u profesiju, već iz jedne u drugu, pa dalje, u treće države. U sveopćem urušavanju ljudskih vrijednosti i ljudskih života koje je uslijedilo, mogla se nazrijeti samo jedna svijetla tačka – nada da će, odlaskom onih koji tamo nikad nisu ni spadali, medicina u novonastalim državama konačno ostati u rukama onih koji će se baviti isključivo njome. Nažalost, ni to se nije desilo. Zašto?

Baš kao što su doktori nahrupili u politiku, tako je i politika, svojim zloćudnim metastazama, prožela zdravstvo. Odjednom su sve administrativne funkcije u zdravstvenoj zaštiti stanovništva postale politički važne. Ministar zdravstva? Važna politička funkcija! Direktor Kliničkog centra? Itekako! Direktor Doma zdravlja u planinskom selu u kom lokalni veterinar ima triput više pacijenata od novopostavljenog direktora? Ključna politička pozicija za koju će se Stranka [umetni svoju omiljenu] boriti svim sredstvima!

Dalje »

Sa glupošću koju, zadnjih sedmica, nesmiljeno pokazuju bosanskohercegovački liječnici, može se mjeriti još jedino njihovo samoljublje i, u slučaju manjine, njihova posvećenost struci. Nesmotreno pokrenuti trajni štrajk i tako protiv sebe okrenuti cjelokupnu bosanskohercegovačku javnost, pa se, potom, pitati ‘šta dalje?’ i pozivati na okupljanja i prosvjede u svrhu ostvarivanja svojih prava i zahtjeva, mogu samo potpune političke neznalice.

Ovo jako čudi, s obzirom na čudnovati vez okolnosti, koje su na našim prostorima ispreplele zdravstvo i politiku. Kako se doktorima, dakle, omaklo nešto ovakvo? Vrlo jednostavno. Kad im se ukazala prilika, vrli su doktori u svom političkom angažmanu počeli tabiriti isključivo visoku politiku, natječući se za kojekakve portfelje i urede sa debelo tapaciranim foteljama, umjesto da se bave zdravstvenom politikom.

No, odakle taj fenomen doktora u politici, na našim prostorima tako raširen, a nikada posve objašnjen?

Dalje »

Prstima lagano prebirem po žicama gitare, tako nježno, da pod vrhovima jagodica jedva osjetim vibracije žice. Odsvirao bih nešto za nju, a ni sam ne znam šta. Odsvirao bih bilo šta, ali to bilo šta opet mora biti nešto što će je oboriti s nogu. Šta ako pogriješim, ako me prsti izdaju ili mi glas bude grub? Tišina, pucketanje drveta koje dogorijeva je jedino što se čuje. Ponovo pokrećem prste, ovaj put povlačim i žicu, kroz mozak mi kreću i stihovi pjesme, koju ću sada odpjevati samo za nju… Pogled mi se u tom momentu ukrsti sa njenim, oči obasjane plamenom vatre bljesnuše kao u divlje zvijeri. Žica se vrati u prvobitni položaj, potiskujući prst ispred sebe. Umjesto zvuka, gitare i stihova pjesme, osta samo moj zaleđeni pogled, na njenom licu. Rukom je prebacila kosu preko ramena, pogledala me i rekla:

- O čemu razmišljaš?

- O svemiru.

- Šta te privlači toliko u tom prostranstvu bez kraja i početka?

- Možda prostranstvo, možda nepoznanica, možda nešto treće.

- Ti si meni tako čudna osoba, kao da si pun nekih skrivenih tajni.

- Ne bih rekao da sam čudan, prije bih rekao da sam zaljubljen.

- U koga si zaljubljen, ako nije tajna?

Dalje »

Sa dolaskom maja proljeće ulazi u svoj furiozni crescendo. Život nadolazi i kipti, kao kockastom krpom pokriveno svježe umiješeno, domaće tijesto. Poput vatrometa, bljeskaju obeharale grane umivene rosnim jutrima. U zraku kovitlaju zrnca polena, provlačeći se između iskričavih mirisa tek isklijalih trava i baršunaste, sladunjave arome rascvalih magnolija, a kad sklopiš oči, kristalno jasno čuješ smjenu satova redoslijedom stavaka proljetne sonate.

Bodra pjesma ševe najavljuje osvit dana, a grlice gugutanjem pozdravljaju izlazak sunca. Dočim se zrak ugrije, a cvrčci ugode strune, započet će nezaustavljivo zvrjanje cikada koje neće minuti sve do prevečerja, kada će ih na zelenoj pozornicu odmijeniti zrikavci. U međuvremenu, prštavi praznik zvukova očekuje da ga upotpuni još i potmulo, veselo zujanje pčela radilica koje će svojom marljivošću odmjeriti ritam dana.

Ovog proljeća, to očekivanje ostaje… samo očekivanje, neispunjeno, napeto, tužno, a umjesto vedrog brujanja pčelica, podnevom odjekuje praznina. Pčela više nema. Iščezle su, i još se uvijek ne zna ni kako, ni zašto.

Već sedmicama, pčele nestaju. Košnica za košnicom, livada za livadom.

Dalje »

Gledam u granu bora koja se klati iznad mene, povremeno mi zaklanjajući pogled prema nebeskom sazvježđu. Misli nesređeno lutaju, tako da na trenutak brojim iglice četinara, a već sljedeći sam negdje daleko, u bosanskim brdima. Oko mene je mir i tišina, kakav je teško i zamisliti. Vjetar u zraku nanosi svježinu i miris mora. Nalazim se u okruženju u kojem čovjek teško da može biti nezadovoljan. Običan čovjek sigurno ne može, ali Bosanac, to čudo ljudskog roda, može da bude nezadovoljan i nesretan, i to u svakom momentu i u svakom kutku ove zemljine kore.

Većinu radnog i slobodnog vremena provodim slušajući ljude. Slušam, već godinama, jednu te istu priču, ljudi koji pokušavaju da krivicu za svoj neuspjeh u društvu, porodici, poslu… bilo kakvo nezadovoljstvo, pripišu nekom drugom. Taj neko je uvijek kriv, za sve loše u njegovom životu. Kriv je jer djeca loše uče u školi, što ga žena pravi budalom, što ga je prevario dugogodišnji prijatelj i nije mu se više javio nakon što mu je pozajmio novac da kupi auto, kriv je što je on tu gdje je, a nije tamo gdje bi, po njegovom skromnom mišljenju, trebao da bude… Svaki dan samo slušam, često isključim mozak, tako da ispred sebe vidim figuru koja maše rukama i ne zatvara usta. Ne moram slušati, jer znam da se uvijek priča svodi na isto, ispred mene je nezadovoljna osoba, a neko je kriv za stanje u kome se nalazi. Dalje »

Niko mi ne bi vjerovao da kažem da se toga sjećam. Ponekad ni sama sebi ne vjerujem. Iz priča koje sam čula kad su mislili da nisam u blizini, iz onih komadićaka otrgnutih od rečenica, nekako sam shvatila da sam, kad se to desilo, bila samo nekoliko sati stara. Možda ni toliko. Možda me upravo bila rodila. Ne znam. To ne znam. Tad nisam imala osjećaj za vrijeme. Ali sjećam se. Sjećam se njenog lica, krupnih plavih očiju i upalih obraza, sjećam se da je plakala, sjećam se tišine, i njene velike teget mont jakne. Sjećam se straha, i tame, i nekog beskrajnog povjerenja u nju, i opet straha. I nagle buke, i puno, puno ljudskih glasova. I sjećam se lica žene koja me je odnijela. I ne sjećam se ničega više. Nekad to sanjam. Sve. I nikad ništa novo, nikakva promjena, samo ona, i jakna, i strah, i buka, i kraj. Dugo nisam znala šta je to sve. Jednom, dok sam još bila mala, pitala sam nenu šta je to. Ona je rekla da je to samo san, da se to nije desilo. Ja sam vjerovala kao što sva djeca vjeruju svojim nenama, i kad im pričaju priče o zmajevima i vilama, i kad ih tješe, i kad im lažu.

Dugo sam se pitala kako je moguće da nimalo ne ličim na svoju mamu. Druga djeca liče na mame, nekad čak toliko da je moguće posumnjati da su klonirana, a ja, eto, nimalo. Ni jedna jedina crta lica nam nije zajednička. Nekad sam pomišljala da me je usvojila, i čak bih i povjerovala u to da se ona ne pojavljuje u tom najranijem sjećanju koje imam. A ovako samo mislim da sam ja pljunuta očeva slika – oca za kojeg ne znam ni postoji li, a znam da mora postojati; oca za kojeg ne znam kako izgleda, ali imam jasnu sliku kad god stanem pred ogledalo: crn kao crni đavo, kose crne i guste i divlje, i očiju punih iskrica, nekog neobičnog sjaja, neke… da, zlobe.

Dalje »