Umijeće tersanja

Žuto i zeleno (Crni kamen i troglavi pas… - 2. dio)

Kinezi su došli iz Kine, u odjelima skrojenim u Engleskoj, sa kožnim aktovkama napravljenim u Italiji i prepunim novca odštampanog u Americi. Oni su pošli u kupovinu, spremni da svoje kofere isprazne do posljednjeg svežnja zelenih papirića u zamjenu za tapije i potvrde o vlasništvu. Da bi to obavili tiho i neupadljivo, pokucali su na vrata privatnicima. U kolosalnoj ideološkoj partiji šaha, koju međusobno igraju dvije svjetske supersile, ovaj potez predstavlja kineski konjićev skok.

Već dugo vremena, Sjedinjene države pokušavaju prisiliti Kinu da se otvori, privredno i politički, i zaigra na kartu slobodnog tržišta, računajući da će je tako savladati i iznutra pretvoriti u kapitalističko društvo. Jednako dugo i jednako uporno, Kina prema vani nastupa strogo poštujući tržišne principe, a prema unutra ostaje zatvorena poput konzerve sardina. Da li to znači da je Kina u defanzivi i da se brani? Ne, naprotiv. Kineski se plan vjerovatno sastoji od ideje da se protivnika nadjača njegovim vlastitim oružjem, kapitalom, a da se potom, preko njega, izveze i nametne ideologija. Ona crvena.

U tu je svrhu Kina upotrijebila svoje najjače oružje - svoju radničku klasu, tačnije, jeftinu i produktivnu radnu snagu. Povelik dio novca zarađenog prodajom proizvoda sa naljepnicom ‘made in China’ je, godinama, ulagan u prvo što se od protivnika moglo kupiti, a to je njegov javni dug. U posljednjih par decenija Kina je nagomilala gotovinskih rezervi u vrijednosti od 1.2 triliona dolara i, za dobar dio tih para (preko 350 milijardi dolara) pokupovala američkih državnih obveznica i vrijednosnih papira, postavši tako vlasnikom 4-5% ukupnog američkog javnog duga.

Ovim su novcem Sjedinjene države financirale raskalašnu potrošnju i neubjedljiv rast vlastite privrede, a Kina je sjedila na američkim dugovima, čekajući svoje vrijeme. To vrijeme nije došlo, a niti ima izgleda da će nastupiti. Države su, naime, osjetljive na svoje dugove i na pokušaje manipuliranja njima, pa, u slučaju otvorene konfrontacije, mogu odlučiti da svojim povjeriocima, pod izgovorom nacionalnog interesa, umjesto gotovine, pokažu srednji prst. Sjedinjene države bi, iako važe za najboljeg dužnika u historiji svijeta, vrlo lako mogle ‘zamrznuti’ svoj dug, ukoliko primijete da Kina njime pokušava iznuditi krupne ustupke.

Stoga je Kina počela gledati u drugom smjeru - prema velikim, strateškim korporacijama u energetskom sektoru kojima bi mogla postići ključnu dominaciju na američkom kontinentu. Ovaj je pokušaj, međutim, ostao bezuspješan, jer je podigao veliku prašinu, pa se ključnim transakcijama suprotstavila američka vlada, kršeći sve principe slobodnog tržišta, kojima se pred svijetom toliko busa u prsa. Kina je ostala zatečena, a sat je nastavio otkucavati.

Sat je, u ovom slučaju veoma bitan, jer, svjesnom monetarnom politikom, američka valuta posljednjih godina gubi na vrijednosti. To znači da se onih 1.2 triliona dolara u kineskom posjedu naočigled tope, kao kocka leda na neumoljivom ljetnjem suncu. Danas ove pare u Europi mogu kupiti jedva polovicu onoga što su mogle prije nekoliko godina. U Americi, međutim, one još uvijek jednako vrijede, ali do kada će biti tako? Stoga je Kina, savladavši lekciju od prije par godina, napunila svoje kofere hrpama zelenih svežnjeva i uputila se na razgovore sa privatnicima.

Ne da od njih traži savjet ili pomoć u kupovini poduzeća, već da ih kupi. Baš njih, privatnike. Tako je upravo objavljeno da Kina kupuje udio u privatnoj investitorskoj kući Blackstone, kako bi, preko nje, došla do vlasništva u drugim uspješnim kompanijama, koje Blackstone, u već pojašnjenom procesu privatizacije, povlači sa javnog tržišta kapitalom. Ovaj puta, potez je izveden savršeno - Kina će kupiti tek 9.9 % vrijednosti Blackstone-a (okruglih 10 % bi već zahtijevalo uobičajenu reviziju od strane Kongresa), a dionice što ih kupuje su povlaštene, ostvarujući time veću zaradu, ali bez prava glasa, odnosno učešća u upravljanju Blackstone-om.

Transakciji se niko ne može suprotstaviti, a Centralni komitet Komunističke partije Kine, ovim potezom, postaje de facto najveći privatnik u jednoj od najvećih privatnih ulagačkih kuća na svijetu. Ako ikako bude moguće, Kina će gledati da ovaj potez ponovi što više puta, ulažući u privatnike koji će, direktno i bez velike buke, sa javnog tržišta i sa berzi, poput kajmaka, jednu po jednu, skidati kvalitetne korporacije i trpati ih u crnu vreću postavljenu crvenim suknom.

I tako, dok tržišno usmjerene Sjedinjene države vrše pritisak na Kinu izvana, zveckajući dobro poznatim praporcima građanskih sloboda i potrošačkog društva kojima kupuju duše pojedinaca, dotle crvena Kina na Ameriku nasrće iznutra, kupujući gotovinom temelje američkog društva - kapital i vlasništvo u američkim korporacijama, nauštrb malih, domaćih ulagača. Ne znam ko će prvi oboriti svoga protivnika na koljena, to ostaje da se vidi. Moguće je, ujedno, da ova igra ostane i bez pobjednika, ukoliko oba učesnika pokleknu u isto vrijeme.

Nadam se samo da, u bilo kom slučaju, svoje razmirice neće rješavati oprobanim, starim načinom - ratom.

Objavio/la: MoodSwingeR, 24. May. 2007. u 6:33 | Nesvrstano | 4 komentara |