Crni kamen i troglavi pas privatluka
Komunizam i socijalizam su se, svojedobno, zalagali za jednakost među ljudima putem promjene vlasničkih odnosa. Plan se sastojao u tome da se vlasništvo nad kapitalom oduzme od onih koji imaju i nekako podijeli onima koji nemaju, kako bi imovina koja stvara vrijednost bila pravednije raspoređena, a ljudi time postali jednaki. Plan bi uvijek uspijevao u svome prvom koraku - oduzimanju, i neizostavno padao na onom drugom - raspodjeli kapitala. Umjesto da bude preraspoređen i raste, kapital je čamio, truhnuo i propadao u memljivim podrumima na čijim je vratima stajalo, velikim, važnim slovima napisano: “državno vlasništvo” ili “društvena svojina”.
Kapitalizam se, s druge strane, ideološki nikada nije pozabavio tim pitanjem, ali je praktično, na preraspodjeli imovine i ostvarenju jednakosti, za ljude učinio dalako više od najnaprednijeg socijalističkog modela. Kako? Jednostavno - putem javnog tržišta kapitalom, preko ustanova poznatih kao berze. Prije ustoličenja berzi, preduzećima se trgovalo kao… hm, kao danas kod nas - iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, nerijetko ispod žita i pod vrlo sumnjivim okolnostima. Pristup trgovini kapitalom su imali samo oni koji su posjedovali bogatstvo i moć, po mogućnosti oboje. Bila je to igra za uski krug privatnika, u kojoj, za obične smrtnike, nije bilo mjesta.
Berze su, s vremenom, pojam investiranja u potpunosti preobrazile i učinile ga javnim i, takoreći, narodnim. Iako su princip berze ustanovili kairski muslimanski i židovski trgovci u 11. stoljeću, a dionice i berzanske transakcije smislili i do savršenstva doveli Nizozemci u 17., berze su dugo vremena služile uglavnom samo svojim osnivačima, sve dok veliki ulagači nisu shvatili da, otvaranjem berze za male ulagače, mogu privući još više kapitala i time povećati vrijednost vrijednosnih papira koje već posjeduju.
Otvaranje berzi za obične pojedince nije išlo lako i često je bilo praćeno velikim krahovima i krizama, uglavnom na račun baš malih, naivnih ulagača, ali su, s vremenom, uspostavljeni rigorozni principi i pravila po kojima se trguje na berzama, pa je napravljena atmosfera u kojoj svi ulagači, bez obzira na veličinu i moć, mogu igrati po jednakim pravilima. Zahvaljujući postojanju berze, svako ko skupi omanji svežanj novčanica, može se zaputiti pravo na tržište kapitalom i probrati za sebe par dionica za koje smatra da će mu donijeti dobit (pravo da kupuješ dionice i vrijednosne papire ne daje ti ama baš nikakvu garanciju da ćeš na njima i zaraditi, ali to je jedna posve druga priča).
Ne čudi, stoga, što više od polovice američkih domaćinstava posjeduje dionice, bilo direktno, bilo preko investicionih fondova. Time je, barem u teoriji, više od polovice Amerikanaca postalo kapitalistima. Pošto većina tih ljudi ujedno i radi, može se slobodno zaključiti da je kapitalizam, nehotično, napola ostvario onu staru samoupravnu - fabrike radnicima! Priliv kapitala i stroga pravila za trženje na berzama su kod najvećeg broja poduzeća doveli do boljeg rukovođenja i zdravijeg poslovanja. Da bi neka kompanija ponudila svoje dionice na berzi, morala je udovoljiti mnogim administrativnim zahtjevima, pa je to značilo da se na berzama trguje dionicama samo kvalitetnih, respektabilnih firmi.
Dovesti poduzeće do stadija u kom će se ono pojaviti na berzi i svoje dionice ponuditi javnosti (“going public“) je, za ogroman broj malih poduzetnika, predstavljalo ostvarenje životnog sna i dokaz da su u karijeri konačno uspjeli. Osim što je predstavljala svjetsko sjedište kapitala, newyorška berza je dijelom igrala i ulogu panteona demokracije, predstavljala nagovještaj da se, na jedan čudan i posredan način, ljudi ipak mogu približiti idealu jednakosti…
Možda će tako i biti, a možda i neće, jer su se u igru, u međuvremenu, umiješali privatnici. Pravi, pravcati privatnici sa početka priče, nalik našim samozvanim mešetarima. Privatnici smatraju da je zamajavanje sa berzom i udovoljavanje njenim strogim pravilima čist gubitak vremena i novca, te da je poduzeća najbolje imati onako privatno, samo za sebe. Zastupajući veoma bogate pojedince i korporacije koji na raspolaganju imaju velike količine novca, oni na berzama pokupuju sve dionice firme za koju su zainteresirani i istu, potom, povuku sa javnog tržišta u privatne ruke.
Proces je počeo prije nekoliko godina, mahom sa kvalitetnim poduzećima koja bi zapala u kratkotrajne financijske teškoće. Dioničari bi se, na pomen novčanih nevolja, dobrano uznervozili, pa bi od njih privatnici kompanije otkupljivali lako i jeftino. Potom bi malo promijenili upravu i izmiješali knjigovodstvo, pa bi tu istu kompaniju ponovno ponudili na berzi, ostvarujući zamašnu zaradu. U posljednje vrijeme, međutim, ovaj pristup privatnika se mijenja.
Umjesto da kupuju problematične kompanije koje bi bez njihove intervencije možda i propale, privatnici se okreću ka zdravim i vrlo profitabilnim firmama. Oni ove kompanije ne namjeravaju pononvno nuditi javnosti u dogledno vrijeme, već ih namjeravaju zadržati za sebe i za uski krug svojih investitora. Baš kao na našim prostorima, privatnici posredništvo u otkupu nude direktorima kompanija, koji onda, umjesto da rastom vrijednosti kompanije zastupaju interese dioničara, srozavaju njenu vrijednost u interesu njenih budućih vlasnika - privatnika.
Jednom kada neko poduzeće bude povučeno sa berze, ono postaje nedostupno običnim, malim ulagačima. Firme kao što su Blackstone i Cerberus, koje zastupaju privatni kapital, su u posljednjih desetak godina pokupovale kapitala u vrijednosti stotina i stotina milijardi i sav taj kapital sklonile van domašaja javnosti, kojoj polako na raspolaganju ostaje sve manji broj poduzeća u koja moju ulagati svoj novac. Ovaj proces svakodnevno dobiva na zamahu i upravo doživljava trenutnu kulminaciju prelaskom Chryslera, trećeg po veličini američkog proizvođača automobila, u privatne ruke.
A onda se, baš kao i u loše režiranoj bosanskohercegovačkoj poratnoj stvarnosti, na sceni pojavljuju Kinezi…
- nastavit će se -
“divne” su sve price o danasnjoj ekonomiji i vrloj tehnologiji elektronskog poslovanja , a kao primjer paul wolfowitz-a ( direktora svjetske banke ili nekoga klinca ) koji placa ljubavnice , i 70% planete koja zivi u gladi i neimastini ,a ja , kao iskreni lijevicar , ( i sto me iznenadjuje i kod tebe , jer te smatram humanistom ) da “trubis” o nekavom sistemu poslovanja , a koji nije nista drugo , vec , pod krinkom “globalizacije” masovna pljacka i kurvaluk bogatih nad siromasnima , i sistem koji se blizi raspadu , bas zbog te nepravde , koja je vjesto usminkana takozvanim “menadzmentom” i laznim nadama o novim tehnologijama uz pranje mozga masovnom “internet” kulturom , poput turbo-folka o vrlom novom svijetu , gdje cemo svi biti biznismeni i slobodni uz pokoji rat za energetske resurse ( Irak ? 650 000 mrtvih ) hvala na poslovnim savjetima ! a ja cu se drzati humanizma i biti kokuz radije !
pozdrav!
Comment by beach68 | 23/05/2007.
hvala što mi pojasni ovo
biče, sve su priče divne kad su valjano ispričane. cijenim da te ponio rejdž agejnst d mašin pa si previdio humanizam iz kojeg mud pučanstvu objašnjava kako funkcionišu stvari.
dont šut d mesindžer, a?
Comment by sunshine | 23/05/2007.
dobra observacija “stanja na terenu”. no ne treba zaboraviti da su mali privatnici “back-bone” svakog ekonomskog sistema. doci ce vrijeme, uskoro, kada ce multinacionalnim konglomeratima biti nemoguce gipko se kretati i odlucivati “on the spot” dok male firme nikada nece izgubiti svoju fleksibilnost.
Comment by mala | 23/05/2007.
Pozdrav,
Odlican tekst! Samo cu se nadovezati prokomentarisati malo… Naime, u posljednnjih par godina zaista gledamo pojacanu aktivnost povlacenja “public” firmi u ruke privatnika. U isto vrijeme market probija nove rekorde. Ove dvije aktivnosti nikad nisu isle skupa, jer talas privatne kupovine ide obicno u vremenima kada se firme prodaju “jeftino”. Medjutim, ono gdje se cijela slika krivi je cinjenica da market pada vec punih 7 godina - mjeren u bilo cemu drugom osim US dolarima. Ako ovako postavimo stvari onda privatni kapital koji je bio ulozen u posljednjih 7 godina u naftu, zito, zlato, kuce, zemlju, euro, britansku funtu, itd, itd… sad kupuje iste firme od prije 7 godina za 40%, 50%, 60% ili 70% nizoj cijeni?! (vise detalja - http://ameloni.blogger.ba/arhiva/2007/05/10#905025)
Da li ce sve te firme ponovo vratiti na berzu? Naravno. Svaka nova IPO lavina oznacava pocetak kraja ekonomskog ciklusa, a posljednju takvu lavinu smo vidjeli krajem 90-tih. Sad smo na potpuno drugoj strani ciklusa, i jeftini kapital za posudjivanje ne stimulise rast domacih kompanija na globalnom trzistu jer ima pogresan predznak ispred brojcane jedinice = $.
Comment by Pingvin | 23/05/2007.
Svestranost(uglavnom)nije mana. Kad predje granicu ona ode kod numerologa, pa je svi zovemo Nastranost! Te ja ovu potrebu ekonomsko/istorijskog pregleda svrstavam u svestranost, jer potvrdjeno, napisanim tekstom, nije bila kod numerologa.Misljnje o temi- interesantno, relevantno i glupo je ne imati na uvidu. Uistinu, na zalost! Ne vjerujem da si predvidio(radujem se nastavku) da sve, pa i ekonomija izvire iz nasih niskih/visokih strasti, te prva faza(oduzimanja) ide od ruke ne samo soc/kom. nego i svim drugim uredjenjima, od praiskona. Hocu reci, sistem urejdenja nema glavnu ulogu u padu/usponu.Kapitalizam zaista uvijek prezivi u brodolomima. Uvijek se nadje “dobra dusa” da iz “opsteg” interesa baci slamku davljenicima. Ali sve to potice od potrebe, sitne, niske, za imanjem. Probanje da ozivis komunizam i podjelis prema potrebama i das jer ima vise, sve (vecinu), ce nas usmeriti ka mrskom kapitalizmu.Ipak mi(narodi), u zavisnosti od stepena nasih empatijskih sposobnosti cinimo sistem onakvim kakav jeste!Tako da postoji i socijalni kapitalizam i obratno.
Te, stoga, sljedeci put, nadam se, bices blazi prema nevinom cedu cika Karla & comp., a po onima sto unistise sve ideje humanosti, bile one i ekonomske - znas ti vec sta ces!
Comment by elba | 23/05/2007.