Silva
Sarajevska Hitna pomoć ne nosi ime Silve Rizvanbegović. Po njoj se ne zove niti jedan sarajevski Dom zdravlja, pa čak ni najmanja, isturena ambulanta u nekom od podbjelašničkih sela. Silva Rizvanbegović, kako se na prvi pogled da istumačiti iz preovlađujuće povijesti ili zaključiti na osnovu službenog sjećanja na bezumlje koje nas je spopalo prije petnaest godina, nije postojala. Ili je, ako je postojala, bila jedna od onih, bezimenih, koji su se, kricima očaja i beznađa redali na našim ekranima ili su ostali upamćeni tek po krvavoj mrlji kojom su ispisali svoje živote na vrelom sarajevskom asfaltu ili na studenom sarajevskom snijegu, svejedno.
Silva, rekoh sebi prije nekoliko mjeseci, zacijelo nije postojala. Bit će da sam pogrešno prespojio slike, riječi i komadiće vremena, izmiješane u prevreloj, lako hlapivoj juhi mojih sjećanja, pa sam u sebi, od šarolikih djelića različitih osoba i stvarnih događaja, sastavio neki zamišljeni lik i ispleo neku priču koja se nije odigrala nigdje drugdje već u mojoj glavi. O doktorici Rizvanbegović nisam čuo ništa već petnaest godina; ta, valjda bi je se neko sjetio, još neko negdje pomenuo, da je ona doista postojala. A kada iza tebe ne ostane ni slovo, niti pomen, onda valjda više i nije važno da li si doista bivstvovao ili ne.
