Umijeće tersanja

mEmo girls & kEmo boys

Vanjštinom tašti, šaroliki i različiti, duboko u nutrini mi smo svi isti - mekani, osjetljivi i sluzavi, poput najstidljivijeg pužića. Svojim duševnim ustrojem mi, zapravo, slijedimo organizaciju života na Zemlji - u središtu je ono najmekše i najvažnije, a prema vani se izbacuje tvrda koža, oklop ili bodlje, da zaštiti ono životno, suštinsko u nama, kako nekoj krvoločnoj zvjerki ne bi poslužilo kao usputan, ali sočan zalogaj.

Zbog toga čovjek, otkad spozna sebe, počinje, uz svoje ja, izgrađivati i fasadu, svoje javno lice, koje će uvijek spremno pokazivati drugima. Ova naša maska, ili persona, nije oblikovana tako da uvijek skriva sva naša osjećanja, već to čini samo ponekad, a većinu vremena provodi tek diskretno prilagođavajući izraze naših emocija situaciji u kojoj se nalazimo. Ona nam omogućava da igramo emotivni poker sa drugim ljudima, bilo u svrhu varanja jedni drugih, bilo u svrhu spašavanja vlastitog života (često se ovo drugo podastire kao opravdanje za ono prvo).

Prikrivanje stvarnih osjećanja je, očito, neophodno za opstanak ljudi unutar svoga roda. Učiniti svima dostupnim saznanje o tome šta je to što te smrtno plaši, čega se gadiš i šta te dovodi do ushićenja može biti korisno, ali daleko više, može biti opasno. Tada te svaki, imalo promućurni, zlonamjernik može ‘pročitati’ i povrijediti zarad vlastitog ćara, iz obijesti ili iz pakosti. Onemogućiti lagan pristup svojim najtananijim osjećanjima, nadama i strahovima, znači barem donekle zaštititi sebe.

U svim modernim ljudskim društvima, stoga, odrasle osobe ne iskazuju javno svoja najdublja i najintimnija osjećanja, osim u situacijama u kojima je to dopušteno. Svoju tankoćutnost, ono što nas tišti, boli i oduševljava, otkrivamo samo malom broju najbližih i najdražih osoba. Pretjerano odstupanje od norme i obilate izljeve emocija većina će ljudi doživjeti kao nesposobnost moduliranja, gubitak kontrole nad osjećanjima i, napose, izravan dokaz slabosti. Vrijedi, dakako, i obrnuto - što bolje vladaš osjećanjima i što si vještiji u prigušivanju njihovog iskazivanja, to si, kao osoba, jači.

No, u neka se doba, nakon beskrajnog generacijskog slijeda prikrivanja osjećanja kao znaka snage, promijene okolnosti. Ne toliko da bismo ih mogli osjetiti, ali dovoljno da se postavi pitanje svrsishodnosti naših oklopa i naših maski. U današnjim društvima, koja se cijene po tome kakvu brigu vode o svojim najslabijim članovima, biti slab ne znači nužno, kao teret i višak, biti proždran ili odbačen od strane ostalih, već znači dobiti pažnju, brigu i pomoć kako bi mogao ojačati. E, sad, ako biti jako osjećajan znači nemati dobru kontrolu nad osjećanjima, a nemati tu kontrolu znači biti slab, i ako biti slab znači dobiti suosjećanje i nježnost, onda…

Onda će svijetom hodati, kao što to neko vrijeme već i čine - emo klinci. Oni su prva priznata, iako amorfna, populacija u ljudskoj vrsti koja se ne stidi vlastitih osjećanja i otvoreno ih pokazuje. Dapače, ne samo da ih se ne stidi, već se njima i ponosi, kakva god ta osjećanja bila. Pošto je riječ o adolescentima na pragu života, ta su osjećanja uglavnom vrlo intenzivna i često nekontrolirano bolna.

Za razliku od goth supkulture, koju fascinira tamna strana i tmina nepostojanja, emo nema neki poseban cilj kojem se približava svojom patnjom. Patim, dakle postojim, njegova je krilatica. Labavo je zasnovan na emocore (emotional hardcore) muzici sa kraja dvadesetog stoljeća, koja je u punk na velika vrata uvela iskazivanje emocija, što je, u vokalnom smislu, najčešće rezultiralo visokofrekventnom dernjavom.

A baš takva su osjećanja u emo-klinaca. Ona nisu suptilna i brižljivo skrivena od sunca i radoznalih očiju, ona su pojačana, prenaglašena, izražena do krajnosti i obješena oko vrata, da ih čitav svijet vidi. Ona su ispisana u tužnim očima, od kojih se jedno obavezno ne nazire, jer je prekriveno neurednim šiškama, koje prekrivaju i dobar dio lica. Emo se ne usuđuje pogledati svijetu u oči, jer svijet ga plaši i čini nesretnim, pa zbog toga emo pati. No, pošto je emo ujedno i budućnost tog istog svijeta, njemu se mora pomoći i njegovu tugu uzeti za ozbiljno, inače svijet ostade bez budućnosti.

Emo je, dakle, sebe uzeo za taoca i prijeti svijetu da će si učiniti nešto nažao ili barem biti beskrajno tužan sve dok se svijet ne dozove pameti i ne prestane sa ratovima, mržnjom i ubijanjem planete. Nakon što svi ostali pristupi uljuđivanju ljudi nisu urodili plodom, ko zna, možda ovaj i upali?

Emo-djeca, mašala, postoje i u Bosni. I pate, mahom na .ba domeni. U virtuelnom prostoru, emo-klinci sebi puštaju na volju, pate čim se logiraju, pišu tužne blogove, na sav glas ridaju i jecaju zbog ovosvjetovnog nerazumijevanja iritirajući nedužan svijet i vode tužne razgovore jedni sa drugima, dakako na jedan poseban, topao, bosanski način:

bulimicBula says: opet me niko ne razumije… brat mi je kreten… otac još veći… svezala sam danas maramu oko glave… pain… i lupala glavom od zid… mega pain… sad plačem krvavim suzama…

cuttin_cutie_BosBoi says:  ocam’ znam kako ti je…  :(((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((  uzeo sam mamin žilet i osunetio se… iako nisam musliman… pain… sad pišam krvavu mokraću…. joj joj pain…

bulimicBula says: prejako:(((((((((((((((((((

cuttin_cutie_BosBoi says: ne… ti si prejaka… ja sam… preslab

bulimicBula says: jesi preslab… ocam’

cuttin_cutie_BosBoi says: ti imas oca… ja nemam :((((((( …pain

bulimicBula says: pain…

U svijetu ugašenih kompjutera, bosanski emo, ipak, ne postoji. Zašto? Zato što stvarna Bosna i Hercegovina u svakoj mahali ima po jednog malog Sutka*, koji će jedva dočekati da u pjesmi malo odmijeni Seju, pa će, čim ugleda prvog emo klinca, istog sastaviti sa zemljom, a potom se, krezubog keza, zaputiti ka Čaršiji, veselo pjevušeći: “Imal’ još đegod koji Emo, kako bi’ ga, ocam’, nalem’o?”

Bosanski emo, stoga, postoji i djeluje tek u cyber-ilegali, jer mu surova bosanska stvarnost neće dopustiti da na sva zvona razglasi svoje patnje, tuge i nesreće, niti će mu mati dozvoliti da tamo, gdje ona subotom suši rublje i posteljinu, mali emo objesi svoje raskvavljeno srce. Da bi preživio na našim prostorima, emo će morati naučiti dobri stari trik prikrivanja vlastitih osjećanja i njihovog pokazivanja samo odabranima ili drugim, osvjedočenim, emama.

Time se emo, de facto, pretvara u mali kult oponašanja ‘normalnih‘ ljudi i uzajamnog lizanja emotivnih rana onda kad niko ne gleda. Ostavši emotivno neprepoznatljiv na ulici, bosanski emo se, pri svome nastanku, pretvara u izumiruću vrstu, a pronalaženje njenih pripadnika poostaje izazov i avantura dovoljno vrijedna da bude ovjekovječena u filmu. Koji bi se, dakako, zvao “Finding Emo”.

Nama ostalima, zasad, preostaje da, umjesto po ulicama i trgovima, naricanje emo klinaca i dalje trpimo po ekranima.

Ali, neka njih tamo, poručuje Alfie. I još poručuje - da ih niko nije dirao, jer… ako ih neko bude dirao, njega će stići ona stara kletva najgore vrste:

“Da Bog da Emo, pa nem’o.”

 *Sutko -generičko ime za mahalca i jalijaša

Objavio/la: MoodSwingeR, 18. May. 2007. u 7:58 | Nesvrstano | 7 komentara |