Umijeće tersanja

Izbor

Natmuren poput gradonosnog nimbostratusa i uronjen u jednako turobne, narogušene misli, Šerif je, tiskajući ispred sebe rasklimana žičana kolica, tegobno jezdio između rafova prekrcanih robom. Pri ovakvim mu je poduhvatima studen uvijek, bez iznimke, stiskala srce i on je od svojih kupovina strijepio onoliko koliko ih je i prezirao. Nigdje, naime, nije tako bolno ćutio svoju samoću i svoje nepripadanje kao u ovom mravinjaku ljudskih duša.

Znao je on da ne pripada ovamo, to mu je bilo jasno još onda kada je u nozdrvama prvi puta onjušio negostoljubivu sparinu tuđeg zraka. Otada Šerif diše na usta. Pomirio se i sa svojom samoćom, mada mu je u dnu srca, kao žar ispod pepela zaboravljenog nakog ljetnog teferiča u polojima, još tinjala nada. Otad Šerif za svoje nježnosti plaća. Gotovinom, tim zelenim, kameleonskim jezikom na kojem ga, dočim njime progovori, ovdje jedino razumiju. No, podnijeti oboje u istom trenutku je za njega bilo nepodnošljivo.

A samoća i tuđina su se uvijek nepogrešivo udruživale da se svom silinom okome na njega baš tu, između polica sa supama, sa jedne, i uljem i šećerom, sa druge strane. Na ćošku sa mliječnim proizvodima. Pored zamrzivača sa zaleđenim gotovim jelima. U ona dva koraka od peciva do svježeg cvijeća. Pred kasom oblijepljenom novinama ispisanim stranim jezikom, sa čijih su se naslovnica smijala neka strana lica i izgledala tako strano sretna.

Šerifu se uvijek činilo da se njemu smiju. Njemu, strancu. Njemu, odrpancu. Njemu, Bosancu. Njemu, koji je ostavio brata, lijevi bubreg i pola plućnog krila iza žice nadomak rodnog grada onog davnog proljeća. Njemu, koji ništa ne razumije, već budalasto klima glavom i iz očaja poklanja povjerenje svima koji mu se obrate, nadajući se da ga neće i ovaj puta namagarčiti. Njemu, koji, svaki puta kad proguta pljuvačku, sa njom guta sav silan dert i nemoć što ih nikome, pa ni sebi, ne umije iskazati.

Oko njega su porodice bučno nakupljale svoja sedmična i mjesečna sljedovanja, a Šerif je, po običaju, gledao preda se. Ljude oko sebe nije želio ni vidjeti, ni čuti. Ionako nikoga od njih ne bi mogao susresti. Prepoznati. Uspitati za zdravlje, za familiju, porazgovoriti se. Bi mu, na trenutak drago, što ne govori tog njihovog, tuđeg jezika, jer je od žamora njihovih nerazumljivih glasova sebi u glavi lako mogao dočarati žuborenje potoka. Mljevenje vodenice. Uzlijetanje aviona. Bilo šta što nije imalo veze sa ljudima i njihovim slovljenjem.

Više je, činilo mu se, mogao razumjeti svoje mašine, iako su one znale biti i bučnije. U noćnim je smjenama, kad nikoga nije bilo u blizini, znao i eglenisati sa njima, raspitujući se za njihovu metalnu rodbinu i za njihova mišljenja o dunjaluku, iskazana zujanjem elektromotora i kloparanjem zupčanika i spojnica. Za razliku od ljudi, mašine kao da su razumjele njegov čudni, daleki jezik bosanski i nikad mu se nisu smijale. Čak su i sada stara kolica, natrpana namirnicama, cvilila kao da osjećaju tegobu što se nadvila nad Šerifovom dušom. Zato je Šerif volio mašine već ljude u ovoj tuđoj, naopakoj zemlji.

Sa olakšanjem je u skoro punu korpu pridodao i hrenovke, jer su one uvijek označavale kraj mučne kupovine. Polako je okrenuo i zaputio se prema kasi, provjeravajući usput da li je kupio sve što mu je trebalo za slijedećih nekoliko sedmica, Nikako mu se, naime, nije mililo vraćati ovamo zbog zaboravljene pavlake i s uma smetnutih jaja.

Na ovom bi ga mjestu, kad, stojeći u redu, pogledom obuhvati puna kolica, uvijek štrecnula spoznaja da je sva ta hrana namijenjena tek njegovim ustima, a da njegova duša, od svega ovoga, neće okusiti ni zalogaja. Dušu su, po običaju, hranila sjećanja. Na materin burek, na tetkinu maslenicu, na uscvrčale ćevapćiće sa roštilja, na slatke, pečene kukuruze…

“Paper or plastic?” - prenulo ga je iz gastronostalgičarskog sanjarenja o boljem i sretnijem, ali zanavijek prohujalom i nepovratno izgubljenom, životu.

Uspravio je pogled i zaustavio ga na bubuljičavom licu nezdravo, vještački preplanule tinejdžerke, koja je, nezainteresirano držeći teglu sa krastavcima u zraku, tutta forza razvlačila žvaku po ustima. Šerif je zinuo da odgovori, ali nije izustio ni glasa, jer mu, tek dohavizanom, nije bilo jasno šta ga djevojka pita. Šutio je.

“Paper or plastic, sir?” - ponovila je afektirano, prebacujući žvaku iz desnog u lijevi obraz, i otvarajući usta taman toliko da iz njih srebrenasto bljesne aparat za ispravljanje zuba.

Šerif je sasvim jasno čuo šta mu je rekla. Razumio je, čak, pojedinačne riječi kao i to da ga nešto pita, ali šta… to mu i dalje nije bilo jasno. Žmirkao je, pokušavajući se sabrati, a hiljadu mu se misli rojilo u glavi. I niti jedna od njih nije umjela odgovoriti na postavljeno pitanje. Kupci iza njega su nestrpljivo coktali jezikom. Na čelu su mu izbile prve graške znoja, ali Šerif još uvijek nije puštao ni glasa.

“Sir! Paper… or plastic?” - još jednom je pokušala, sada već jednako zbunjena, djevojka, usporavajući mastikaciju svojih čeljusti, iščekujući odgovor, pa da konačno u njega počne trpati Šerifove namirnice.

Već raspamećen, Šerif je prestao tragati za značenjem postavljenog pitanja i odgovorom na njega. Umjesto toga, opet se osjetio prozvanim. Opet se osjetio prezrenim. Opet je bio tek predmet poruge, ismijavanja, ponižavanja. Damar je udarao u sljepoočnicama, a bijes se nakupljao u bionjačama. U ušima je tutnjala jarost, a mrak je padao na oči. Ako ovo ne prestane, predosjetio je, obeznanit će se i povaljati sve oko sebe, pa makar…

U posljednjem trenutku, na pamet mu je pala spasonosna misao. Zavukao je ruku u džep od hlača i iz njega izvadio smotuljak zelenih, mukom i znojem zarađenih novčanica, pa ih je, onako slijepljene, tutnuo pred nos izbezumljenoj kasirki, cijedeći kroz stisnute zube slavodobitno i ponosito svoj neopozivi odgovor:

“KEŠ!“

Objavio/la: MoodSwingeR, 14. May. 2007. u 7:22 | Nesvrstano | 6 komentara |