Izbor
Natmuren poput gradonosnog nimbostratusa i uronjen u jednako turobne, narogušene misli, Šerif je, tiskajući ispred sebe rasklimana žičana kolica, tegobno jezdio između rafova prekrcanih robom. Pri ovakvim mu je poduhvatima studen uvijek, bez iznimke, stiskala srce i on je od svojih kupovina strijepio onoliko koliko ih je i prezirao. Nigdje, naime, nije tako bolno ćutio svoju samoću i svoje nepripadanje kao u ovom mravinjaku ljudskih duša.
Znao je on da ne pripada ovamo, to mu je bilo jasno još onda kada je u nozdrvama prvi puta onjušio negostoljubivu sparinu tuđeg zraka. Otada Šerif diše na usta. Pomirio se i sa svojom samoćom, mada mu je u dnu srca, kao žar ispod pepela zaboravljenog nakog ljetnog teferiča u polojima, još tinjala nada. Otad Šerif za svoje nježnosti plaća. Gotovinom, tim zelenim, kameleonskim jezikom na kojem ga, dočim njime progovori, ovdje jedino razumiju. No, podnijeti oboje u istom trenutku je za njega bilo nepodnošljivo.
