Neka visi Dr. Pedro!
Sa glupošću koju, zadnjih sedmica, nesmiljeno pokazuju bosanskohercegovački liječnici, može se mjeriti još jedino njihovo samoljublje i, u slučaju manjine, njihova posvećenost struci. Nesmotreno pokrenuti trajni štrajk i tako protiv sebe okrenuti cjelokupnu bosanskohercegovačku javnost, pa se, potom, pitati ‘šta dalje?’ i pozivati na okupljanja i prosvjede u svrhu ostvarivanja svojih prava i zahtjeva, mogu samo potpune političke neznalice.
Ovo jako čudi, s obzirom na čudnovati vez okolnosti, koje su na našim prostorima ispreplele zdravstvo i politiku. Kako se doktorima, dakle, omaklo nešto ovakvo? Vrlo jednostavno. Kad im se ukazala prilika, vrli su doktori u svom političkom angažmanu počeli tabiriti isključivo visoku politiku, natječući se za kojekakve portfelje i urede sa debelo tapaciranim foteljama, umjesto da se bave zdravstvenom politikom.
No, odakle taj fenomen doktora u politici, na našim prostorima tako raširen, a nikada posve objašnjen?
U svim društvima, gotovo bez izuzetka, ljudi od medicine uživaju poseban ugled, onaj koji ih odvaja od običnih ljudi i svrstava rame uz rame sa sveštenstvom i, ponekad, plemstvom. Stoga bavljenje medicinom sobom nosi određenu čast i potencijalni oreol koji će te opisati kao više od čovjeka. Tako je, od vremena vračeva i hećima, i na našim prostorima.
Na našim prostorima, u onaj socijalistički vakat, postojala je, međutim, još jedna bitna odrednica. U ta se doba mladi ljudi, poletni i poduzetni i željni izazova, nisu mogli baviti onim čime se bavi sva zapadnjačka mladež - političkim buntovništvom i poduzetništvom. Politika se mogla ganjati jedino u okvirima Partije, a privatluk i biznis su bili, u najbolju ruku, prihvaćeni kao nužno zlo (obje riječi su, do danas, zadržale negativan semantčki prizvuk). Samoupravna ekonomija i socijalističko pravo nisu uživali poseban ugled, kao, uostalom, ni većina je zanimanja snažno prožetih političkim dogmama.
Izbor izazova sa kojima se moraš uhvatiti u koštac kako bi promijenio svijet bio je, dakle, za mladog čovjeka u ondašnjoj Jugoslaviji, veoma ograničen. Ljudi koji su bili slobodoumni i tražili takve izazove, mogli su ih naći na tek nekoliko mjesta - mogli su postati inžinjeri, disidenti, kriminalci, rock-muzičari ili liječnici. Elektrotehnika i mašinstvo su bili odveć manuelni i stručni, kriminalci i disidenti su, jednako, završavali s one strane zakona, život je muzičara i umjetnika bio krajnje neizvjestan i bijedan, i samo je medicina obećavala ujedno i dostojan izazov i dostojnu naknadu - ugled, pristojan život i relativnu slobodu. Slobodu od politike, slobodu da, ipak, izraziš svoje mišljenje, slobodu da ostaneš građanska inteligencija. Takva su vremena bila i vjerujem, da je Bill Gates rođen u Sarajevu umjesto u Seattleu, da bi se i on izmetnuo u doktora ove ili one vrste.
Kada je novo doba zakucalo na vrata, bilo je više nego prirodno da su u praskozorje političkog pluralizma, vođe i sposobni nanjušili izazove o kojima su maštali cijeloga života, pa su pohitili iz svojih ordinacija i hirurških sala, kako bi se konačno sa njima suočili. Na ruku im je išao ugled što su ga ljudi u bijelim mantilima odvajkada uživali u narodu kao obrazovani, umni i humani. Bila je to ljubav na prvi pogled i savršen brak između doktora i politike - početkom devedestih je svaka stranka koja je iole držala do sebe, u svojoj prvoj postavi na teren obavezno izvodila i doktora za ovo ili doktoricu za ono.
Počelo je sa Jovanom Raškovićem u Hrvatskoj, a nastavilo na svim stranama i na svim političkim platformama: Dragan Kalinić, Radovan Karadžić, Božo Ljubić, Abdulah Konjicija, Mate Granić, Irfan Ljubijankić, braća Nakaš… vjerovatno niti jedna druga profesija, niti jedna druga struka nije bila toliko zastupljena u političkim previranjima iz devesetih i u krvavim ratovima što su uslijedili, kao što je to, ironično, bila struka onih koji bi, po imenu, trebali liječiti. Ako se neko odvaži i kaže da su nam doktori zakuhali ovaj rat, bojim se da neće puno pogriješiti.
Ovakva navada je nastavljena kroz čitav rat i nakon njega, proževši sve razine vlasti. Koševo je, osim kao klinički, služilo i kao regrutni centar za ministre (većinom ne zdravstva), ambasadore, poslanike, predsjednike ovoga ili onoga. Kako su, pored silnih obaveza i političkog zalaganja za boljitak svojih naroda, ovi doktori uspijevali pregledati i liječiti pacijente, ostat će misterija koju će jednoga dana možda riješiti samo američki fondovi zdravstvenog osiguranja, odlučni u namjeri da troškove i kontakt između pacijenta i doktora svedu na najmanju moguću mjeru.
U fatalnoj privlačnosti između doktora i politike stradali su ponajviše oni koji su od nje ovisili - i kao pacijenti i kao biračka tijela. Tako to biva kad se zdravstveni radnici bave politikom. I kad se politika bavi zdravstvom.
A u međuvremenu se niko nije bavio zdravstvenom politikom. Od nje su, antiseptički temeljito, svi prali ruke.
- nastavit će se -
Na slici: umjetnička vizija maske kakvu su, za vrijeme epidemije kuge, nosili kužni doktori.
jedva čekam nastavak
Comment by hadzinica | 8/05/2007.
Hvala dragom bogu Moodswingeru, pa ja nisam njih čekala da odštrajkuju svoje…
Ima li ko atomsku da je zafrljacim na Koševo?
Sutra vraćam dvije…
Comment by Strippy | 8/05/2007.
Tek sada skontah sta bi sa jednim mojim poznanikom, od kako postade Dr. Izgleda da ta titula sa sobom nosi i neku vrstu virusa. Neka nam je Bog na pomoci.
@Strippy: Nemoj ba atomsku, fine mi raje zivi u komsiluku
Comment by Pospanko | 8/05/2007.
Otislo je nagore..doktor Ljubic je ministar komunikacije i prometa, kamo kazu ide nakon sto zavrsi rad u svojoj privatnoj ortopedskoj ordinaciji.
Comment by ilegalac | 22/08/2007.