Šetnja
Prstima lagano prebirem po žicama gitare, tako nježno, da pod vrhovima jagodica jedva osjetim vibracije žice. Odsvirao bih nešto za nju, a ni sam ne znam šta. Odsvirao bih bilo šta, ali to bilo šta opet mora biti nešto što će je oboriti s nogu. Šta ako pogriješim, ako me prsti izdaju ili mi glas bude grub? Tišina, pucketanje drveta koje dogorijeva je jedino što se čuje. Ponovo pokrećem prste, ovaj put povlačim i žicu, kroz mozak mi kreću i stihovi pjesme, koju ću sada odpjevati samo za nju… Pogled mi se u tom momentu ukrsti sa njenim, oči obasjane plamenom vatre bljesnuše kao u divlje zvijeri. Žica se vrati u prvobitni položaj, potiskujući prst ispred sebe. Umjesto zvuka, gitare i stihova pjesme, osta samo moj zaleđeni pogled, na njenom licu. Rukom je prebacila kosu preko ramena, pogledala me i rekla:
- O čemu razmišljaš?
- O svemiru.
- Šta te privlači toliko u tom prostranstvu bez kraja i početka?
- Možda prostranstvo, možda nepoznanica, možda nešto treće.
- Ti si meni tako čudna osoba, kao da si pun nekih skrivenih tajni.
- Ne bih rekao da sam čudan, prije bih rekao da sam zaljubljen.
- U koga si zaljubljen, ako nije tajna?
- U koji vjetar?
- Ovaj koji ti noćas kosu mrsi i šeta se potvome tijelu.
- Eh, Pospanko, Pospanko! Ipak si ti čudak, kakvog do sada nisam upoznala.
Pogled je nakon toga usmjerila prema nebu. Vjetar se i dalje poigravao sa njenom kosom. Po licu su šetale sjenke plamena vatre koja je dogorijevala. Ubrzo je jedina svjetlost koja nas je obasjavala dolazila od zvijezda i mjeseca koji je škrtario noćas, tako da je samo četvrtinu svoje površine ponudio za obasjavanje naše planete. Sa posljednjim plamenom vatre, ugasio se i bljesak u njenim očima. Gledala je u jednu tačku na nebu, kao da je pokušavala da privuče neku od zvijezda svojim pogledom.
- Koji odgovor tražiš, od zvijezda, pa ih tako posmatraš?
- Tražim svoju sudbinu, koja je zapisana negdje među ovim silnim zvijezdama.
- Tvoja sudbina je tu, preko puta tebe.
- Neee! Moja sudbina je mistična, kao i tvoj pogled, koji me prati ovih dana.
- Moj pogled je kao paukova mreža, u njemu su satkani svi moji osjećaji.
- Ne volim mreže, jer me podsjećaju na ograničenost u prostoru, a meni treba sloboda.
- Od rođenja, do smrti, svi smo mi ograničeni.
- Hajde da ćutimo, da gledamo zvijeze, možda uspijemo vidjeti i naše sudbine.
Naslonio sam se na gitaru i gledao u zvijezde. Povlačio sam linije, kojima sam spajao zvijezde, te tako formirao oblike, koji su mi padali na pamet. Povlačio sam nakon toga veliki kist, kojim sam farbao nebo. Umočio sam dlanove i stopala u kante sa bojama, te četvoronoške krenuo da hodam po nebu, povremeno bih se okrenuo da vidim šarene tragove koji su ostajali iza mene.
- Da li možeš da me pratiš?
- Kuda?
- U šetnji po svemiru.
- Ja već dugo vremena putujem, možda bi ti mogao mene da pratiš!?
- Ne bih, ne znam slijediti tragove, brzo se izgubim.
- Izgubiti tragove, to je vrlo opasno. Nije dovoljan samo pogled, moraš Pospanko naći nekoga, čije ćeš tragove moći pratiti, a ne očekivati uvijek da svi prate tebe…
Zvijezde i mjesec nestali su sa neba. Tamu na prelaz između dana i noći, iskoristila je i ustala, da bi nakon toga stala ispred mene. Skakutala je na jednoj nozi, raširenih ruku, kao da održava ravnotežu dok hoda po užetu. Gledao sam i šutke posmatrao performans koji je izvodila, tu preda mnom. Na trenutak mi se učini da vidim pticu, koja skakuće. Pa da, to sam i htio otpjevati, kako mi je trebalo toliko dugo, da skontam šta želim. Povukao sam prste po žicama gitare, iz gitare je dopirao Dm C Dm, iz grla se čulo tiho i jasno «kao ptica na mom dlanu skakućeš…». Došla je tačno ispred mene, stala je na jednu nogu i raširila ruke, zauzela je stav balerine, te nakon toga počela da maše rukama. Mahala je lagano, kao da u mislima leti. Nakon što sam završio sa pjesmom, šutjela je neko vrijeme da bi nakon toga rekla:
- Potrošili smo ovo ljeto, potrošili smo juče, danas i sutra, ostao nam je još samo rastanak, a jutro je već tu, cure i posljednji minuti između mojih prstiju. Mogu osjetiti vrijeme kako teče i vodi nas prema kraju. Nakon toga, imamo samo jedno veliko ništa i puteve, koji nas vode ko zna kuda.
- Imamo nešto, što će ostati u nama. Imamo ispletenu mrežu, mrežu sjećanja.
- Ne volim mreže, rekla sam ti već to. Ne želim sjećanje, želim slobodu…
Na horizontu negdje u daljini sjevnula je munja. Skupa smo pogledali u daljinu, obavijenu tamom, koju je povremeno razbijala svjetlost munja. Gledao sam u siluetu, koja je izgledala imaginarno, na prvim svjetlnosnim zracima. Pratio sam kako se uporedo sa njenim pokretima, kreću i oblaci. Odjednom sam prekinuo tišinu
- Kiša, će izgleda da nas isprati.
- Šteta za tebe, mogao si upisati još jednu šetnju po kiši.
- Čekat ću sljedeće ljeto, možda do tada i ti naučiš šetati po kiši.
- Bojiš se oblaka a voliš kišu, a znaš da jedno bez drugog ne ide.
- Oblaci bez kišnih kapi su tužni, a ja ne volim tugu.
- Onda ne voliš ni mene. Jer ja ti samo mogu donijeti tugu.
- Ti si oblak, to je tačno, ali kišni oblak…
Zagrljeni smo gledali kako sunce izlazi, probijajući se kroz rijetke oblake, koji su osvajali lagano ali sigurno nebo iznad nas. Jutarnju tišinu remetio je vjetar, koji je strujao probijajući se kroz vlasje suhe trave. Stegao sam je oko oko struka i privio uza sebe.
- Za nepunih pola sata se rastajemo. Ti ćeš odletjeti u slobodu, a ja idem u pakao.
- Pobjegni, vidiš da je sada odlazak u vojsku opasan.
- Svaka vojska je opasna, tako i ova.
- Ja ću čekati sljedeće ljeto. Možda se sretnemo, kiše će padati ponovo a zvijezde nam tada možda budu naklonjene. A možda se više nikada i ne sretnemo, možda ova planina ne bude željela goste poput nas.
- Znaš, ja ipak više volim proljeće, tako da ćemo se sresti u proljeće. Da… nešto sam htio da ti kažem svo ovo vrijeme…
- Šta si htio?
- Zaboravi, samo sam htio reći da je prošlo i ovo ljeto… Ponesi sa sobom ovu žicu sa gitare. Ako nekada odlučiš da sviraš na gitari, ova žica već zna puno toga, sigurno će ti biti od koristi.
- Kod tebe se sve svodi noćas na neke žice, mreže…
- Valjda je to zbog toga, što bih htio da svežem ovu noć, da traje vječno.
- Ništa ne traje vječno. Svi smo mi samo tu, zbog ravnoteže među zvijezdama…
Stajao sam pored ruksaka i gledao, skakućući sa noge na nogu i mašući rukama odlazila je od mene. Zaustavila se pored jednog šatora, okrenula se prema meni te poljubila dlan, potom ga je ispružila pod usnama i puhnula prema meni. Mahnula je još jednom rukom i nestala. Sageo sam se i podigao ruksak sa zemlje. Prve kapi kiše su pale na mene, podigao sam pogled prema oblacima i zahvalio im se, jedva primjetnim migom, za još jednu šetnju po kiši.
woow, respect!
Comment by Labud | 7/05/2007.
Kad je ovo bilo? Ko je ova osoba? Koja je ta planina? Koji je svemir znam…..
Comment by Seljanko | 7/05/2007.
meni ovo isto ko da je ters piso
Comment by ManjeVishe | 8/05/2007.
A ja se pitam zašto mi ovo, na prvo čitanje, zvuči poznato
Svejedno, meni je tekst drag. Jedan sasvim drugi, odnosno treći, Pospanko.
Comment by MoodSwingeR | 8/05/2007.
Zivio sam ja i drugih zivota, osim ratnickog
Comment by Pospanko nelogovan | 8/05/2007.
Pospanko, da ovo nije probni balon, za neki novi roman?
Comment by Samo citam | 9/05/2007.