Šetnja
Prstima lagano prebirem po žicama gitare, tako nježno, da pod vrhovima jagodica jedva osjetim vibracije žice. Odsvirao bih nešto za nju, a ni sam ne znam šta. Odsvirao bih bilo šta, ali to bilo šta opet mora biti nešto što će je oboriti s nogu. Šta ako pogriješim, ako me prsti izdaju ili mi glas bude grub? Tišina, pucketanje drveta koje dogorijeva je jedino što se čuje. Ponovo pokrećem prste, ovaj put povlačim i žicu, kroz mozak mi kreću i stihovi pjesme, koju ću sada odpjevati samo za nju… Pogled mi se u tom momentu ukrsti sa njenim, oči obasjane plamenom vatre bljesnuše kao u divlje zvijeri. Žica se vrati u prvobitni položaj, potiskujući prst ispred sebe. Umjesto zvuka, gitare i stihova pjesme, osta samo moj zaleđeni pogled, na njenom licu. Rukom je prebacila kosu preko ramena, pogledala me i rekla:
- O čemu razmišljaš?
- O svemiru.
- Šta te privlači toliko u tom prostranstvu bez kraja i početka?
- Možda prostranstvo, možda nepoznanica, možda nešto treće.
- Ti si meni tako čudna osoba, kao da si pun nekih skrivenih tajni.
- Ne bih rekao da sam čudan, prije bih rekao da sam zaljubljen.
- U koga si zaljubljen, ako nije tajna?
