Umijeće tersanja

To Bee Or Not To Be

Sa dolaskom maja proljeće ulazi u svoj furiozni crescendo. Život nadolazi i kipti, kao kockastom krpom pokriveno svježe umiješeno, domaće tijesto. Poput vatrometa, bljeskaju obeharale grane umivene rosnim jutrima. U zraku kovitlaju zrnca polena, provlačeći se između iskričavih mirisa tek isklijalih trava i baršunaste, sladunjave arome rascvalih magnolija, a kad sklopiš oči, kristalno jasno čuješ smjenu satova redoslijedom stavaka proljetne sonate.

Bodra pjesma ševe najavljuje osvit dana, a grlice gugutanjem pozdravljaju izlazak sunca. Dočim se zrak ugrije, a cvrčci ugode strune, započet će nezaustavljivo zvrjanje cikada koje neće minuti sve do prevečerja, kada će ih na zelenoj pozornicu odmijeniti zrikavci. U međuvremenu, prštavi praznik zvukova očekuje da ga upotpuni još i potmulo, veselo zujanje pčela radilica koje će svojom marljivošću odmjeriti ritam dana.

Ovog proljeća, to očekivanje ostaje… samo očekivanje, neispunjeno, napeto, tužno, a umjesto vedrog brujanja pčelica, podnevom odjekuje praznina. Pčela više nema. Iščezle su, i još se uvijek ne zna ni kako, ni zašto.

Već sedmicama, pčele nestaju. Košnica za košnicom, livada za livadom.

Jutrom izlete iz košnica i više se ne vrate. Niko, doduše, nije vidio gomile mrtvih pčela, ali pretpostavlja se da ugibaju, daleko od ljudskog oka. Bit će da je to, osim ako medonosnim pčelama nije dosadilo živjeti sa ljudima, pa se kriju od nas dok se ne opametimo. Ili dok ih ne prestanemo tražiti. Ili su, jednostavno, mašući svojim krilcima, pčele odlučile napustiti planetu, jer im se na njoj, od nas unakaženoj, više ne mili živjeti.

Pčele su, dakako, nestajale i ranije. Obolijevale. Ugibale. Znale su ih moriti teške epidemije, pa smo ih liječili, baš kao što su one svojim medom liječile nas. Ali nestanak ovakvih razmjera nikada do sada nije viđen. Dvije trećina pčela sa američke Istočne obale je iščezlo, a slijedilo ih je skoro isto toliko i na Zapadnoj obali. Nestale su u skoro isto vrijeme, iako ih dijeli razdaljina od nekoliko hiljada kilometara. Mnogi su pčelari izgubili sve svoje košnice i ostali bez ijedne pčele. Problem je postao toliko zabrinjavajući da su mu pčelolozi dali i posebno ime.

Zašto nestaju pčele?

Zašto pčele nestaju i kuda odlaze, još uvijek ne znamo. Jedni kažu da smo ih loše hranili i davali im genetski modificiranu hranu, drugi tvrde da smo ih trovali pesticidima, treći smatraju da ih mori neka nepoznata bolest, peti sumnjaju na radijaciju, što iz svemira, što od mobitela… Niko ne zna, svako ima neku svoju teoriju, a pčele nestaju. Nestanak je zahvatio i kanadske pčele, a već se primijećuje i u Europi. Još godina-dvije, i moglo bi se desiti da pčela potpuno nestane.

Onda će tišina, koja nastupi umjesto njihovog zujanja, biti itekako zlokobna. Pčele su, naime, mnogo važnije nego što se misli. Nisu one tu samo zbog toga da bi nama davale med i matičnu mliječ, one su tu da bi prenosile život. Pčele biljkama služe kao posrednici u vođenju ljubavi. One oprašuju cvjetove, šire zelenilo, obnavljaju usjeve. Bez njih naše biljke, naša voća i povrća, ne mogu živjeti. Bez njih će se naša planeta sparušiti, a i mi, ovako oholi, skupa sa njom.

“Ako bi pčele nestale sa lica Zemlje, čovječanstvu bi, iza njih, preostalo još četiri godine života.” - rekao je, navodno, sam Einstein (iako to, moguće, nije njegova izjava). Ne znam, niti mi je važno. Ne znam ni da li je ova pretpostavka tačna i nadam se da neću ni provjeravati. Ali, da zvuči zastrašujuće, to priznajem. Uvijek me je bilo strah da će nam se taj trenutak prikrasti, da će nam se neopaženo provući onaj tren kada pređemo tačku sa koje nema povratka, kada će ova planeta, smrtno ranjena našom uznositošću, početi da se pretvara u našu grobnicu, u golemi kovčeg kojeg smo sami sebi istesali. Po prvi puta, sa užasavanjem, počinjem pomišljati da je taj trenutak već iza nas.

Nadam se da nisam u pravu. Pčelice Majo, ako iz nekog prikrajka u gorskim vrletima čitaš ovaj tekst, molim te da nam oprostiš, iako to ne zaslužujemo. I da nam se vratiš, jer bez tebe ne možemo. Bojim se, ako ti zauvijek odeš, da ćemo i mi za koju godinu poći tvojim stopama. Tačnije, slijedeći zamah tvojih krila.

Još jedna godina, i pčele bi mogle posve nestati. I potom još četiri, koliko je to… godina za nas?

Objavio/la: MoodSwingeR, 4. May. 2007. u 6:55 | Nesvrstano | 11 komentara |