To Bee Or Not To Be
Sa dolaskom maja proljeće ulazi u svoj furiozni crescendo. Život nadolazi i kipti, kao kockastom krpom pokriveno svježe umiješeno, domaće tijesto. Poput vatrometa, bljeskaju obeharale grane umivene rosnim jutrima. U zraku kovitlaju zrnca polena, provlačeći se između iskričavih mirisa tek isklijalih trava i baršunaste, sladunjave arome rascvalih magnolija, a kad sklopiš oči, kristalno jasno čuješ smjenu satova redoslijedom stavaka proljetne sonate.
Bodra pjesma ševe najavljuje osvit dana, a grlice gugutanjem pozdravljaju izlazak sunca. Dočim se zrak ugrije, a cvrčci ugode strune, započet će nezaustavljivo zvrjanje cikada koje neće minuti sve do prevečerja, kada će ih na zelenoj pozornicu odmijeniti zrikavci. U međuvremenu, prštavi praznik zvukova očekuje da ga upotpuni još i potmulo, veselo zujanje pčela radilica koje će svojom marljivošću odmjeriti ritam dana.
Ovog proljeća, to očekivanje ostaje… samo očekivanje, neispunjeno, napeto, tužno, a umjesto vedrog brujanja pčelica, podnevom odjekuje praznina. Pčela više nema. Iščezle su, i još se uvijek ne zna ni kako, ni zašto.
Već sedmicama, pčele nestaju. Košnica za košnicom, livada za livadom.
