Strah…
Gledam u granu bora koja se klati iznad mene, povremeno mi zaklanjajući pogled prema nebeskom sazvježđu. Misli nesređeno lutaju, tako da na trenutak brojim iglice četinara, a već sljedeći sam negdje daleko, u bosanskim brdima. Oko mene je mir i tišina, kakav je teško i zamisliti. Vjetar u zraku nanosi svježinu i miris mora. Nalazim se u okruženju u kojem čovjek teško da može biti nezadovoljan. Običan čovjek sigurno ne može, ali Bosanac, to čudo ljudskog roda, može da bude nezadovoljan i nesretan, i to u svakom momentu i u svakom kutku ove zemljine kore.
Većinu radnog i slobodnog vremena provodim slušajući ljude. Slušam, već godinama, jednu te istu priču, ljudi koji pokušavaju da krivicu za svoj neuspjeh u društvu, porodici, poslu… bilo kakvo nezadovoljstvo, pripišu nekom drugom. Taj neko je uvijek kriv, za sve loše u njegovom životu. Kriv je jer djeca loše uče u školi, što ga žena pravi budalom, što ga je prevario dugogodišnji prijatelj i nije mu se više javio nakon što mu je pozajmio novac da kupi auto, kriv je što je on tu gdje je, a nije tamo gdje bi, po njegovom skromnom mišljenju, trebao da bude… Svaki dan samo slušam, često isključim mozak, tako da ispred sebe vidim figuru koja maše rukama i ne zatvara usta. Ne moram slušati, jer znam da se uvijek priča svodi na isto, ispred mene je nezadovoljna osoba, a neko je kriv za stanje u kome se nalazi.Nakon što završi sa pričom, u većini slučajeva uzmem sa stola papir i olovku, te tihim, jedva čujnim glasom kažem:
- Hajde sada sve mi to fino napiši i navedi: ko je kada i šta uradio…
Par sekundi nakon toga nastane muk; primjetim strah i grč na njihovom licu, kao da sam im rekao da sjednu na zubarsku stolicu, a ne da uzmu komad papira i napišu ono što su do maloprije govorili. Nakon što ponovim šta sam rekao, dobijem odgovor.
- Pa znaš, ne bih ja da optužujem nikoga. Ispade da ja imam nešto protiv nekoga, nemam stvarno, samo sam htio da ukažem na to da…
- Napiši mi to što imaš reći, pa ću ja, budi siguran srediti to bez frke, tako da više nećeš imati problema.
- Dobro, daj mi to pa ću vidjeti poslije da napišem, pa ću ti donijeti. Ali znate, ne bih ja da me krivo shvatite, ne bih ja nikoga da optužujem…
- Ne brini se, ja ću to srediti, samo ti napiši par riječi i sve prepusti meni nakon toga.
- Ali ipak, da znate, ne bih ja da neko ima problema zbog mene…
Poslije toga, u 99% slučajeva, ne dobijem nikakav pisani trag o bilo čemu. Jednostavno ljudi iz nekog straha, neznanja, neshvaćanja problema… ne mogu da razumiju da moraju ako nekoga optuže, da stanu iza svojih riječi i brane svoje pravo. Priča, priča, priča… gušim se često od šuplje priče, koja nema kraja ni početka. Ovih dana na svom blogu sam obrisao ni sam ne znam koji broj komentara. Napišem post o pomoći djeci, a za par minuta se pojavi neko ko napiše da je sve to krađa i pranje novca, drugi napiše da nije bilo genocida… sigurno je ovaj koji je započeo priču o genocidu, na postu o pomoći djeci, neko od potomaka onih koji su bili počinioci genocida u Srebrenici. Čim se spomenu žrtve rata, pa makar to bila i djeca, oni dižu svoj glas… traže zaborav, traže izjednačavanje krivice… da, oni traže, a mi sliježemo ramenima, popuštamo, krišom šapućemo… oni sve glasniji, a mi sve tiši i tiši…
Plašim se te naše šutnje, tog našeg straha od odbrane svojih prava. Plašim se, jer vrijeme sa sobom nosi i zaborav, zaborav onoga kroz šta i sam prođoh i što i sam doživjeh. Danas kada slušam, čitam, pogledam oko sebe… ne prepoznajem jauke bespomoćnih i osuđenih na smrt, ne mogu da razlikujem ubicu od žrtve… ne mogu da nađem sebe u svemu tome… Postavljam sebi na hiljade pitanja, na koja ne mogu da nađem odgovor. Na trenutak i sam osjetim strah. Plašim se, jer dijete od mog rođaka, kojeg su zaklali u logoru 1992, danas jedino podiže glas kada čuje zvuke Cece, podiže glas, ne da osuđuje, nego da pjeva skupa sa njom, podiže glas, da bi mi reklo: ”Ne razumiješ ti to, ona je morala… Arkan je prisilio…!”
I dalje gledam u grane borova kako se ponosno njišu, prkoseći vjetru koji ih pokušava saviti i tako usmjeriti u pravcu u kojem on to želi. Svaki put, kada bi ih savio do određene tačke, one bi se vratile na početnu poziciju, ne dozvoljavajući mu da upravlja sa njima. Šteta, što i mi nemamo ovaj prkos u genima, koji bi nam pomogao da se spasimo od šuplje priče, koja briše našu prošlost, te tako neprimjetno, ali sigurno, sa njom nestaje i naša budućnost. Jednostavno, doći će trenutak, kada nećemo imati snage da uzvratimo udarac, jer će nas vjetrovi kojima dopuštamo da nas usmjeravaju kako i kuda žele, jednom prejako saviti i slomiti…
Noćas je miris mora jači nego ikada. Ipak, Bosanski mozak ne može uživati ni u čemu, što u svom mirisu nema primjesu roštilja i ćevapa. Taj opojni miris će nam i dohakati, ako se ne otrijeznimo na vrijeme…
Pod a.) ako može bez ovog “bosanskog mozga”. Smatram to ličnom uvredom! ;o))))
Pod b.) divno si ovo sročio. Ja odavno imam teoriju da je bosanski narod naučio da ga nečija druga čizma, tj. vlast gazi, i da je takvom narodu urođeno da se krije po radnjicama, kuha zavjere, i širi mržnju pričama koje i nemaju nekog smisla ali su bogate negativnošću. A kako smo došli u fazu da sami sebe vodimo i rukovodimo, onda nam to teško pada i stalno posrćemo… Urođeni fenomen, ali si ga divno opisao… Pozdrav i tebi i tom boru. :o)
Comment by Strippy | 2/05/2007.
Mislim da je nam izuzetno tesko pojmiti koncept prava i pravde u kojem zalba i tuzba dovedu do preispitivanja, istrage i, eventualno, poluce neko zadovoljavajuce, trajno rjesenje.
Nase je iskustvo sa pravdom takvo da pravdu moras traziti od mocnika - a to je, u pravilu, jedan od onih koji su se o tebe ogrijesili, tako da istu nio ne ocekujes. Eventualno, za pravdu moras ici moliti neku drugu silu, a ni njoj ne zelis dozlogrditi, pa se ustrucavas da jasno i glasno progovoris.
S vremenom se kod nas razvila takva kultura da se pravda ni ne trazi, vec se o nepravdi ispotiha tek kuka na sve strane. Usput, kad nase zalopojke ionako nece niko cuti ili ih nece uzeti za ozbiljno, njima pridodajemo i sve ostale ‘krivice’ za svoje neuspjehe, prebacujuci krivicu na svakoga, osim na nas.
Tako, ako vec nemamo neko stvarno zadovoljenje pravde, mi imamo dusevno olaksanje i, u svojim fantazijama, potvrdjujemo svoju ‘pravicnost’.
Comment by MoodSwingeR | 2/05/2007.
ovo je odlično…
samo što ja to ne vežem samo za bosanski mozak…
Comment by ManjeVishe | 3/05/2007.
Izbrisan komentar po zelji “Pospane”
Comment by pospana | 10/05/2007.