Strah…
Gledam u granu bora koja se klati iznad mene, povremeno mi zaklanjajući pogled prema nebeskom sazvježđu. Misli nesređeno lutaju, tako da na trenutak brojim iglice četinara, a već sljedeći sam negdje daleko, u bosanskim brdima. Oko mene je mir i tišina, kakav je teško i zamisliti. Vjetar u zraku nanosi svježinu i miris mora. Nalazim se u okruženju u kojem čovjek teško da može biti nezadovoljan. Običan čovjek sigurno ne može, ali Bosanac, to čudo ljudskog roda, može da bude nezadovoljan i nesretan, i to u svakom momentu i u svakom kutku ove zemljine kore.
Većinu radnog i slobodnog vremena provodim slušajući ljude. Slušam, već godinama, jednu te istu priču, ljudi koji pokušavaju da krivicu za svoj neuspjeh u društvu, porodici, poslu… bilo kakvo nezadovoljstvo, pripišu nekom drugom. Taj neko je uvijek kriv, za sve loše u njegovom životu. Kriv je jer djeca loše uče u školi, što ga žena pravi budalom, što ga je prevario dugogodišnji prijatelj i nije mu se više javio nakon što mu je pozajmio novac da kupi auto, kriv je što je on tu gdje je, a nije tamo gdje bi, po njegovom skromnom mišljenju, trebao da bude… Svaki dan samo slušam, često isključim mozak, tako da ispred sebe vidim figuru koja maše rukama i ne zatvara usta. Ne moram slušati, jer znam da se uvijek priča svodi na isto, ispred mene je nezadovoljna osoba, a neko je kriv za stanje u kome se nalazi.
